Treba mahalati

Putnička kuća je projekat Kluba putnika čiji je cilj da se putnici iz cijelog svijeta međusobno upoznaju, povežu, razmijene priče i iskustva. To je jedan mali korak ka izgradnji globalne kulture samostalnih, istraživačkih i kreativnih putovanja. A ove godine Putnička kuća je protekla fantastično. Bio sam dio tima od početka pa skoro do samog kraja. Ove godine su stvari bile malo drugačije, jer smo imali radionice vezane za putovanja koje smo mi kao organizatori vodili. Bilo je tu kreativne kartografije, interaktivnih radionica koje su se vrtile oko pitanja zašto mi u stvari putujemo, priča o putovanju biljaka, bila je i radionica o jeftinim načinima putovanja… Ukratko, bilo je svega.

Istina je da su sva naseljena mjesta u stvari mahale. Nisu samo one uske, kose uličice u brdima Sarajeva nešto što se da nazvati mahalom. Samo Sarajevo je, u jednu ruku, mahala. Banjaluka isto. I Sokolac i Berlin. I svako mjesto u kojem se ljudi pozdravljaju u mimohodu, u kojem imaš ljude koje znaš, i one koje ne znaš, i one za koje znaš da ih znaš, ali ne znaš odakle. Mahala nije oblik, mahala je sadržaj.

Iz te riječi, koju sam, znam, već dosta puta pomenuo, izvedena je jedna izuzetna koja opisuje mnoge radnje. To je riječ izmahalati. Neka prihvatljiva definicija bila bi da je to pasivni zaobilazak konvencionalnih normi ponašanja i brži i lakši dolazak do željenog cilja.

Izmahalaćeš jedino ako znaš mahalu, ako znaš ljude u njoj ili ljude koji znaju ljude. Izmahalaćeš ulaznicu za pozorište ili stripove kojih nigdje nema, a koji ti se, eto, čitaju, ili ćeš putem mahalanja doći do posla. Neću dalje nabrajati, jer poenta je već odavno tu, a i u nastavku nas čekaju tri velika primjera te radnje. Jedan je lične prirode, drugi je priča o jednoj djevojci, dok je treći postao dio moje ličnosti. Nisam ga stvorio, samo sam radio na njemu. I radiću dokle god budem mogao.

Prvi primjer je Putnička kuća, koja je ove godine malo porasla i postala Putnička škola. Sam koncept i ideja koji prate priču od njenog starta su, po mom mišljenju, jedna od ljepših stvari koje su se desile čovječanstvu, jer u njoj besplatno spavaš pet noći ili više čak, ako ti se ćefne i ako u kući ima mjesta. Putničku kuću organizuje Klub putnika, koji odlučuje o mjestu njenog održavanja. Prve godine je to bio Istanbul, druge Granada, treće godine Tbilisi, prošle Atina i ove godine Aveiro u Portugalu. Razni faktori utiču na izbor mjesta. Najbitniji među njima je taj da mjesto bude koliko-toliko pristupačno narodu sa Balkana, jer se zbog njih sve to i radi. Izabere se mjesto i onda se krene u potragu za lovom, jer lova je potrebna da bi se iznajmio stan. Do nje se dolazi putem raznih crowdfunding sajtova, gdje dobri ljudi doniraju pare za projekte koji im lijepo zamirišu. Pare su tu, sad treba naći stan. Tu se skoro uvijek javlja problem, jer stan mora imati barem blizu sto kvadrata, dva kupatila, kuhinju, trpezariju, klasika. To se riješi, nađe se nekako i tu nastaju dva problema. Prvi, kako iznajmiti stan na samo dva mjeseca? Odgovor na prvo pitanje leži u drugom pitanju, pitanju stanodavca. Ljudi su teški i teško je objasniti nekome da će kroz stan prolaziti hrpa ljudi. Doslovno hrpa. U stanu u Atini prošle godine je, tokom samo jedne noći, spavalo 47 ljudi. Atina, avgust, stan na trećem spratu, 47 ljudi na podovima. Teško je i zamisliti takvo nešto, a kamoli sprovesti u djelo. Nije naodmet ni spomenuti da je do sada kroz sve kuće prošlo 1.350 ljudi iz svih krajeva svijeta.

Dobro, stanodavac je raja, imamo stan, kraj juna je, vrućine su tu i narod se polako prijavljuje. Mahalanje dostiže svoj vrhunac, jer svaka osoba koja se prijavi za boravak u kući na mejl dobija rutu dolaska do kuće. To je tajna koja se nikome ne otkriva, jer to je i poenta, ta neka javna misterioznost čitave priče. Možeš doći do toga ako se malo raspitaš i ako si se već čuo sa ljudima, ali ne možeš nam, čovječe, tek tako banuti.

Putnička je ove godine protekla fantastično. Bio sam dio tima od početka pa skoro do samog kraja. Mnogo mi je drago što sam iznio to, jer priča je stvarno na jako visokom nivou. Ove godine su stvari bile malo drugačije, jer smo imali radionice vezane za putovanja koje smo mi kao organizatori vodili. Bilo je tu kreativne kartografije, interaktivnih radionica koje su se vrtile oko pitanja zašto mi u stvari putujemo, bila je i radionica o jeftinim načinima putovanja…

Jedna od radionica koje sam ja vodio bila je „Kroz ulice Aveira“. Prvih sedam dana boravka u Portugalu proveo sam u tumaranju ulicama i kafanama, s tim da sam se više bazirao na kafane, jer tu se pričaju priče, one koje tek nastaju i one koje su davno zaboravljene. Pričao sam sa mladima, oni poznaju noviju istoriju grada, stariji su mi pričali priče o revoluciji, o portugalskoj istoriji, o istraživanju planete. Meni najdraža od svih priča koje sam čuo jeste jedna koja se dešava nedaleko od najstarijeg mosta u gradu, o kojem sam zapravo tražio priču i naletio sam na umjetnost mahalanja u svom najprefinjenijem obliku. A priča ide ovako. U jednoj ulici, nedaleko od ovog mosta, rođena je jedna djevojka. Rođena je u doba najveće ekspanzije portugalske pomorske flote. Tad su svi htjeli da uđu na brod, jer, ako stavimo stvari u odgovarajuću perspektivu, to je kao da danas neko nama ponudi let u svemirskoj letjelici. Njen problem je bio u tome što je bila žensko, a ženama je bio zabranjen ulaz na brod. Ona ih tu uzima na foru — šiša se, para svoj glas, trenira ga da zvuči kao muškarac, stavlja poveze preko grudi, sakriva menstruacije nekako, da bi konačno upala na brod. Ribala je podove, radila je svašta nešto, da bi hepi ending priče bio to da se na kraju udala za jednog od kapetana broda.

Bio sam spreman za radionicu. Imao sam dovoljno priča o lokalcima, o opštim mjestima, građevinama, uličnoj umjetnosti, dovoljno priča za dva sata hodanja po gradu.

Odjednom, sinula mi je ideja. Pa zašto ja ne bih bio turistički vodič ovdje kad već niko to ne radi na engleskom? Jer, u Aveiru sam, imam priče o njemu, engleski mi ko maternji. Da, sviđa mi se ovo. Kupujem.

Sljedećeg jutra pio sam kafu sa ženom koja mi je bila nadležna tokom boravka u Aveiru. Predložio sam joj to za ture. Pristala je ne trepnuvši i moja priča je polako mogla da počne. Ali ima još puno rmbačenja do početka, jer ja sam tamo neki lik iz Bosne koji tu treba da vodi turu za koju sam odlučio da će početi za tri dana. Moram nekako doći do turista. Mora se znati za mene.

Drugo jutro je, štampam letke, Aveiro free walking tour, ispod mjesto okupljanja i vrijeme, a na dnu moje ime, prezime, kontakt-telefon i mejl. Odlazim na željezničku stanicu, dijelim letke, ali to slabo ide, normalno, jer svi smo zajedno na brodu koji bježi od promotera i promoterki. Ja prvi, jer i kad pokupim neki letak uzimam ga kao štafetu i predajem ga kanti za smeće.

Ne ide ovo sa lecima, ne ide nikako. Kafana će me, pomislih, dovesti u red. Nije mi svejedno, jer mi za sada ne ide. Čaša porta, pedeset stranica Saramaga, čaša porta, račun. Odoh kući. Možda ujutro osvanem sa nekom boljom idejom.

Izašao sam iz kafane. Ruke su mi u džepovima. Napipavam letak u džepu, vadim ga, gledam ga. Šta da radim s tobom, jarane? I stavim ga na neku ogradu, onako bezveze, da mi ne bude u džepu. I to, to je bio trenutak kad mi se javio Bog mahalanja u obliku sijalice iznad glave.

Budim se sljedećeg jutra, odlazim do prodavnice, kupujem selotejp-traku ljepljivu sa obje strane, uzimam 200 letaka i gasam prema gradu. Lijepim ih na klupe, na kante za smeće, na zidove kuća, na prozore, ama gdje god, čovječe, jer idemo, to je to, ovo Istok Pavlović nikada nije radio. Dok ih lijepim primjećujem ljude kako im odmah prilaze. Taj dan je bio toliko dobar, jedan od onih dana na koje naletiš i pitaš ih šta rade ovdje i oni ti kažu da baš tebe čekaju.

Narednog jutra sam se probudio, imao sam turu u dva sata. Došao sam do trga, a tu me je čekalo deset ljudi. Tura je odlično prošla, narod je bio zainteresovan. Na kraju ture sam im rekao da mi slobodno kažu ako im se nešto na turi nije dopalo, a ako im je bilo okej, nek slobodno doniraju nešto u torbu. Ubacivali su, vidio sam, i otišli su svojim putem, a ja svojim, do prve klupe. Otvorio sam torbu i u njoj našao 40 evra. Satnica ko u Australiji, zaključih. Svaki vikend poslije toga bio je pjesma, lignje za šankom, uspite mi još malo tog vina i još jedan tanjirić maslina, molim vas.

Dragan Ostić

Ukoliko vam se sviđa Talas možete ga naručiti ovdje. Znači nam svaka vaša narudžba.