STVARAOCI: Petar Bilbija
Petar Bilbija je autor, montažer, kompozitor, umjetnik. Nesuđeni zubar. I profesionalni pilot. Strastan je obožavatelj bifteka, Hodorovskog i Pekića. Petar posjeduje nevjerovatnu moć ubjeđivanja, o čemu svjedoči činjenica da je u jednom trenutku nagovorio pola Banjaluke da pogleda Karaksove „Svete motore“ (Holly Motors). Popeo se na Atos, na Klekovaču… Vrhunski je majstor zavarivanja, sušija i paraglajdinga. Hiperproduktivan. U slobodno vrijeme slaže skulpture na kamaru.
Razgovarala: Monika Ponjavić
Ova kratka biografija, koju sam parafrazirala iz svog teksta, stajala je u katalogu petog izdanja „Flastera“, koji nažalost nikada nije vidio svjetlo dana u štampanom izdanju (objavljena je elektronska verzija), i to u poglavlju „Flaster su“. Desilo se to prije tri godine, tokom posljednjeg izdanja ove manifestacije, u organizaciji udruženja čiji smo članovi oboje bili. Ništa se u ovom vremenu, kada je riječ o Petrovom ili Ropeovom, što je nadimak po kojem ga većina ljudi danas zna, stvaralačkom biću nije dramatično promijenilo. I dalje hiperproduktivan, interdiscipliniran i talentovan, Petar sa istom količinom energije i entuzijazma pristupa najrazličitijim aspektima umjetnosti, istražujući njene forme, igrajući se i u igri proizvodeći djela koja Banjaluci nekako uporno ostaju skrivena. Od svih načina izražavanja, muzika je ipak nešto čime se Petar najviše, a možda, i najradije bavi. Objavljivanje muzike iz serije „Meso“, koju je Petar Bilbija komponovao i koja je u kratkom periodu dobila niz poklonika, poslužilo nam je kao povod za ovaj razgovor.
Za početak, možda je najbolje da nam se u kratkim crtama predstaviš, za one koji možda nisu upoznati sa tvojim radom i djelovanjem. Ko je Petar Bilbija?
I sam to pokušavam da provalim, baveći se između ostalog raznim tehnikama i stvarima od kojih neke očigledno spadaju pod teme kojima se i ovaj časopis bavi. Živim u Banjaluci. Imam 36 godina.
Za mene društvene mreže, u formama kakve su nam danas ponuđene, predstavljaju najveći civilizacijski korak unazad. Takav stav danas sigurno otežava prisutnost moje umjetnosti na ovim prostorima, ali to jednostavno nije za mene.
Ti si osoba koja se bavi različitim oblastima umjetnosti, ali šta je to što muziku izdvaja? Da li je u pitanju splet okolnosti koji te je do muzike doveo ili je nešto drugo posrijedi?
U principu, jako brzo mi stvari dosade i ne drže mi dovoljno pažnju, pa moram da imam više disciplina pa kad se potrošim ili umorim u jednoj, pređem na drugu. Generalno i ne smatram da čovjek treba da ima jedno zanimanje u životu. Nekako mi to nije niti logično niti blisko. Imam ja neku rang-listu kako mi se kreću te stvari po važnosti, ali generalno ona je zasnovana na tome u čemu se bolje izražavam, pa je zbog toga muzika meni lično na prvom mjestu, jer se tu, čini mi se, najviše zahvati… Ali s obzirom na to da ovo nije nikakvo takmičenje, ništa me ne sprečava da se bavim i ostalim stvarima kada za to imam potrebu. Iste principe i mehanizme koristim u svim stvarima vezanim za bilo kakvu kreaciju, jer sam manje-više samouk, pa je valjda dobro da se mijenjaju discipline, uglovi, da se stvari osvježe i da se pobjegne od formula.
Ti imaš formalno osnovno muzičko obrazovanje, ali nisi završio kompoziciju ili neki drugi smjer. Interesuje me koliko ti je teško u Banjaluci, ali i generalno u ovoj sredini, naći svoj prostor i pozicionirati se kao profesionalac. Da li ti nedostatak formalne diplome pravi problem?
Što se tiče mog muzičkog obrazovanja, ono je na nivou poznavanja kvintnog i kvartnog kruga, dakle osnova. Ne smatram da je obrazovanje neophodno da bi se čovjek bavio muzikom ili umjetnošću uopšte, pogotovo ne na način na koji se ja bavim, a to je prije svega neka vrsta konstantnog subjektivnog istraživanja. Pretpostavljam da sama riječ „profesionalac“ podrazumijeva da si plaćen za nešto što kreiraš, pa onda, u tom smislu, mogu reći da sam neki svoj prostor vremenom izgradio i da mi nedostatak formalne diplome nije nikad pravio problem. U stvari, ne znam da li me je za neki plaćeni posao iko ikada pitao šta sam završio. Mislim da nije. Vjerovatno se ranije raspitao…
Koji je odgovarajući način izvođenja tvoje muzike uživo s obzirom na njenu orkestralnu specifičnost?
Još uvijek nisam siguran. To je tema kojom se već neko vrijeme bavim. Jako puno tehnički komplikovanih stvari bi trebalo da se izvodi uživo da bi se to uopšte moglo nazvati pravim izvođenjem, a i kako bi se zapravo napravila distinkcija između izvođenja muzike, sa jedne strane, i njenog puštanja, sa druge. Postoji velika razlika u ova dva čina. A upravo u tom pravcu negdje i želim da se krećem, sa manipulacijom, teksturom i dizajnom zvuka više nego, recimo, melodijom. Pristup stvaranju digitalne muzike je nelinearan, kao kod skulpture, pa je samim tim i komplikovano da se sam proces nastajanja izvodi linearno, u realnom vremenu. Neke od stvari mogu odlično da funkcionišu u vidu „live PA setova“. Nešto tako sam već radio i definitivno je kompleksnije i bliže izvođenju od DJ-inga. Uglavnom, još uvijek eksperimentišem s tim.
Spomenuo si „live PA set“. Možeš li nam malo pojasniti ovu terminologiju? Šta „live PA set“ zapravo znači?
„Live PA set“ (Live Public Address ili Live Personal Appearance) što se tiče elektronske muzike obično predstavlja vrstu nastupa u kojem se elektronska muzika izvodi uživo. Tu je najčešće jedan performer na više instrumenata, tipa sempleri, sekvenceri, klavijature, MIDI kontroleri i sl. To je kao korak dalje od DJ-inga u manipulisanju zvukom i kompozicijom u realnom vremenu… Cijeli taj set predstavlja jedan kompleksan instrument, a tehnički je komplikovano, ponekad i softverski nestabilno za sada. Ali daje dosta mogućnosti improvizacije i komponovanja uživo.
Ne volim formule niti neke ustaljene sisteme i principe, pa gledam da bježim od stvari za koje primijetim da ih radim više puta na isti ili sličan način, jer se ponavljanjem istih metoda proces stvaranja pretvara u dosadni tehnički posao, a na kraju krajeva i daje slične rezultate.
Šta misliš da li i koliko društvene mreže mogu da pomognu umjetnicima da dođu do neke šire publike?
Što se tiče društvenih mreža, ja sam još davno izvršio samoubistvo na Fejsbuku. To je bilo još na samom početku, kada su se društvene mreže pojavile. Od Majspejsa, koji je bio kao neka preteča Fejsbuka, posumnjao sam da tu nešto smrdi. Dakle, probao sam i shvatio da za mene društvene mreže, u formama kakve su nam danas ponuđene, kao što je Fejsbuk, Instagram i slično, predstavljaju najveći civilizacijski korak unazad. Takav stav danas sigurno da otežava mnoge stvari u vezi sa mojim interesovanjem i onim čim se bavim, kao i prisutnost moje umjetnosti na ovim prostorima, ali to jednostavno nije za mene.
Koji je tvoj pristup kod pretvaranja ideja u djela nevezano za zvuk, sliku, skulpturu, montažu i sve druge stvari kojima se baviš? Jer, koliko te ja poznajem, tvoj pristup je suprotan klasičnom poimanju tog procesa.
Pokušavam da se puno ne protivim onom materijalu s kojim pokušavam da radim. Na samom početku rada koristim dosta nekonvencionalnih metoda. Obično u glavi imam neko okvirno viđenje karakteristika mog budućeg rada, kao što su, na primjer, forma i struktura, pa eksperimentišem unutar tih okvira. Ne volim formule niti neke ustaljene sisteme i principe, pa gledam da bježim od stvari za koje primijetim da ih radim više puta na isti ili sličan način, jer se ponavljanjem istih metoda proces stvaranja pretvara u dosadni tehnički posao, a na kraju krajeva i daje slične rezultate.
Kako komentarišeš to da je konkretno u Banjaluci danas stepen muzičke pismenosti na vrlo niskom nivou? Kada to kažem, prvenstveno mislim na problem nedovoljnog protoka informacija, u smislu da nam je sve nadohvat ruke, ali je istovremeno nekako daleko. Šta je zapravo razlog zbog kojeg ljudi danas ne istražuju u tolikoj mjeri i ne dolaze lako do dobre muzike, nego uglavnom konzumiraju ono što im se plasira?
Uh, kad bih znao šta je problem… Najviše mi je to, čini mi se, upadljivo kod mlađih generacija. Ta neka poluzainteresovanost. Mislim da je dosta stvari u pitanju, a jedna od njih je sigurno prebukiranost mozga nepotrebnim informacijama, na koje su mahom osuđeni na društvenim mrežama. Otkrivanje muzike, kao i bilo kog vida umjetnosti, za mene je nekako lično i subjektivno putovanje, na koje se ljudi danas sve manje usuđuju krenuti. Valjda smo danas navikli na instant rezultate, pa je prva reakcija odmah da se pogleda šta je ko iskusio na kraju svog putovanja, da se ne gubi vrijeme. A u putovanju je poenta.
Kada smo već kod problema banjalučke scene, ali i scene u BiH, kao neko ko je njen dio već nekih petnaestak godina, kako bi komentarisao pitanje muzičke produkcije i samog tržišta? Koji su problemi, izazovi, te potencijalna rješenja za njegovo unapređenje? Šta, iz tvog ugla, treba da se desi kako bi se stvari pomjerile s mrtve tačke?
Djeluje mi kao da Banjaluka još uvijek nema potrebu za jakom nezavisnom scenom. Nije mi jasno kako, ali izgleda da je tako. Dok se to ne desi, mislim da se scena u pravom smislu riječi ne može uopšte ni formirati. Mora postojati alternativa nečemu što se zove komercijalna muzika. Trenutno je to neka bezoblična smjesa. Porazno je da grad sa ovoliko stanovnika ima ovako malo bendova, koji pri tome sviraju jako malo autorskih stvari. Danas klinci sa majicama Nirvana i Sepultura zatrpavaju dvoranu „Borik“ na događaju „Oskar popularnosti“. To jednostavno prije nije moglo da se desi, a suštinski je zapravo pokazatelj mnogih stvari koje leže u korijenu problema.
Čega u Banjaluci najviše nedostaje kada je riječ o muzici, ali i umjetnosti generalno?
Hrabrosti i autentičnosti, kao uostalom i svugdje… I neke stvarne istinske potrebe da se nešto kaže. Nedostaje grešaka na kojima bi se moglo učiti.
Fokusirali smo se uglavnom na muziku, ali i film je jedna oblast kojom si se do sada bavio, kao montažer, ali i kao autor. Kakvo je to iskustvo bilo, koliko je različito u odnosu na iskustvo komponovanja muzike za film? I planiraš li išta u skorijoj budućnosti na tom polju?
Pa iskustvo je slično, s tim što je film timski posao, a muzika je nešto što može biti i timski i pojedinačni, individualni. Osim animacije i montaže, igram se i skulpturom i generative digitalnom grafikom i manje-više svemu pristupam na sličan način, bar tako meni djeluje… Imam neke planove, ali obično kad nešto što planiram i izgovorim naglas, onda se to nikad i ne desi, tako da ću to ovaj put preskočiti… Volio bih nešto da probam i sa pozorištem, mappingom… Igraću se svakako još raznim igračkama…
S obzirom na to da muzika koju ti stvaraš nastaje u tvoja četiri zida, na računaru, pretpostavljam da je tvoje mišljenje o tehnologiji prilično pozitivno. Međutim, interesuje me šta misliš u kom pravcu će muzika dalje otići, koliko će to zavisiti od tehnologije i da li će upotreba klasičnih instrumenata u nekom trenutku izumrijeti.
Mislim da je tehnologija nešto najbolje što se u zadnje vrijeme desilo muzici. Ona sada omogućava neke stvari koje prije jednostavno nisu bile moguće. Pogotovo što se tiče manipulacije zvuka, reprodukcije, pa i kompozicije. Što se tiče klasičnih instrumenata, mislim da, naravno, neće izumrijeti, ali mislim da bi ljudsko poimanje toga šta je to zapravo instrument moralo da se mijenja. Današnje mogućnosti 3D zvuka, psihoakustika i još dosta toga pogotovo kod ozbiljnijih kompozitora. Za sada se mnoge teme tek načinju i s njima se eksperimentiše, a mogućnosti su ogromne. I mislim da stvari kao što su sinteza, boja i tekstura tek treba da nađu svoju pravu primjenu u kompoziciji, pored melodije i ritma, a tehnologija nam danas omogućava da ih koristimo na način koji prije jednostavno nije bio moguć. A to je odlično.
Koja su tvoja viđenja razvoja tehnologije? Koje su moralne i etičke dileme, šta su opasnosti? Govorimo, prije svega, o vještačkoj inteligenciji.
Nisam pristalica onoga da je sve već rečeno i mislim da pitanje vještačke inteligencije otvara toliko novih neistraženih dilema. Ne znam čime se uopšte danas baviti u umjetnosti i filozofiji ako ne temama vezanim za to, jer od antike do danas, čini mi se, gotovo da nije bilo novih stvari i problema kojima bi se umjetnost bavila. Suštinski novih. Čudi me da se tako malo priča o tome. Za mene je to svakako jedna od stvari koja me prilično inspiriše i plaši u isto vrijeme. Davim ljude stalno na ovu temu, istražujući Nika Bostroma, Ilona Maska, Reja Kurscvajla, a ko baš želi da zaglibi, neka potraži „Roko`s Basilisk“, al’ na svoju odgovornost.
Zaposlen si u Narodnom pozorištu Republike Srpske, kao audio-vizuelni dizajner. Povremeno komponuješ i muziku, i to ne samo za svoju matičnu kuću. Interesuje me koliko je tvoj budući rad u pozorištu vezan isključivo za klasični vid kompozicije, a koliko za neke savremenije, eksperimentalne ili uopšte drugačije forme?
Volio bih da u budućnosti dobijem priliku da u pozorištu radim što više različitih stvari. Istražujem i za sada, sve mi je interesantno, ali vidjećemo šta će biti ubuduće.
Kad bi sada trebalo da promijeniš, čime bi se bavio u smislu karijere, šta je prva sljedeća stvar koju bi izabrao?
Kuvar.
Šta te najviše raduje?
Puno malih stvari i jedna velika.
Pekić ili Hodorovski?
Ujutru Pekić, uveče Hodo.
Mebijus ili Alan Ford?
Ili Himenez ili Serpieri.
Klasično ili eksperimentalno pozorište?
Oba.
Opiši jednom riječju stanje pozorišne scene u Banjaluci.
Pristojna.
Na šta si ponosan?
Na floru i faunu kraja iz kog potičem.
Možeš li nam preporučiti izvođače ili kompozitore na čiju muziku bi trebalo da obratimo pažnju, filmove koje bi obavezno trebalo da pogledamo i neke knjige koje ne bi trebalo da zaobiđemo?
Uf, preteško pitanje, ali evo na prvu bez puno razmišljanja. Od filmova, preporučujem Hodorovskog, zatim, „Man bites dog“, „Tokyo!“, „Taxidermia“ i „Embrace of the Serpent“. Što se muzike tiče, preporučujem sljedeće: Lalo Schifrin, Richard Devine, Amon Tobin, MF DOOM, Raster Noton Label, a od knjiga bih preporučio „Superintelligence Paths, Dangers, Strategies“ švedskog filozofa Nika Bostroma.
Za kraj, postavi ti meni jedno pitanje.
Šta je starije, koka ili jaje?
Postavio si mi pitanje na koje ni filozofi ni naučnici još uvijek nisu uspjeli odgovoriti. Iako su naučna istraživanja prije nekih osam godina, uz pomoć superkompjutera „HECToR“, navodno dokazala da je za formiranje ljuske jajeta neophodan protein koji se nalazi isključivo u jajnicima kokoške (zamisli?!), iz čega onda proizilazi da je starija kokoška, postoji još jedna teorija koja tvrdi suprotno. Teorija kaže da je prije naših kokoški, u formi u kakvoj ih poznajemo danas, postojala takozvana ne-kokoška (non-chicken), koja je putem mutacije i malih promjena u njenom DNK dovela do pojave savremenih kokoški. Vjeruje se da su te promjene zapravo dovele do mutacija u ćelijama koje se nalaze u jajetu. Samim tim, jaje je onda došlo prvo, u šta su vjerovali i Stiven Hoking i Kristofer Langan, koji je o tome napisao i esej „Which came first“ u knjizi „The Art of Knowing“. Eto. To bi bio moj odgovor, neodređen i u magli. Hvala ti za ovaj razgovor. I srećno u budućem radu, koji ću, kao i do sada, pomno pratiti.
(Intervju sa Petrom Bilbijom objavljen je u Talasu #6, čiji je temat ZANAT)
- ****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom Talasa u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
