Uvod u Talas #5: Idemo dalje
Idemo prvo o tematici ovog broja.
Zašto televizija?
Prije godinu dana putovao sam iz Zagreba za Ankonu. U trenutku kad je bus prelazio neki od savskih mostova, ugledao sam zgradu HRT-a. Vidio sam na zgradi onaj ogromni simbol HRT-a i kako se na njegovom vrhu vrti hrvatska zastava i — bože me oprosti — osjetio sam neku toplinu oko srca. Prije nego što nastavimo dalje, htio bih da naglasim par stvari. Već preko 10 godina apsolutno ne gledam televiziju. Televizor koristim samo da ga spojim na laptop kad gledamo nekakvu seriju. Nisam siguran koliko je moguće pratiti domaće televizije i istovremeno pretendovati na očuvanje duševnog zdravlja. Ali u tom trenutku, dok sam prelazio most i posmatrao taj simbol, nisam razmišljao o tome kako je HRT prečesto bio bastion onih najretrogradnijih snaga u hrvatskom društvu, već samo o tome kako sam odrastao uz „Upitnik“, „Dosijee X“, „Prijatelje“, „Simpsonove“ i sve ono redom što nije moglo da se vidi na domaćim televizijama. Kao što lijepo kaže naslov jednog albuma grupe St!llness „Sve što znam o životu odabrao je Đelo Hadžiselimović“. U tom trenutku mi se veoma jasno ukazalo koliko nas je sve oblikovala televizija. Kasnije, na jednom sastanku ove male ekipe što stvara „Talas“, predložio sam da to bude jedan od temata, a ostatak tima je prihvatio, jer svi mi na kraju krajeva imamo ogroman broj uspomena iz djetinjstva vezanih za „junake s malih ekrana“. Zato smo u ovom broju analizirali fenomen televizije iz najrazličitijih uglova. Jelena Kojović Tepić pisala je o tome kako je raditi emisije iz kulture na televiziji, Monika Ponjavić je pisala o seriji „Tvin Piks“, Goran Dakić o „Mućkama“, Saša Karanović je pisao o Dnevniku, a Nebojša Krivokuća nam je poslao divan prilog o tome kako je na njega uticala televizija. Tu su, naravno, i brojni drugi tekstovi nevezani za temat koji jednostavno govore o ljudima koji se trude da ovaj svijet učine boljim mjestom, što i jeste suština „Talasa“.
Idemo dalje. Pregurali smo četiri broja „Talasa“. Kada mi je moj drug Srđo Ivanković predložio da pravimo ovaj časopis, nismo imali ni jasnu ideju kako bi to sve trebalo da izgleda, a kamoli sredstava za finansiranje jednog ovako skupog i zahtjevnog projekta. Ali korak po korak stvari su počele da dolaze na svoje mjesto. Skupili smo ekipu zaista dobrih ljudi, objavili smo četiri broja, istina, s manjim ili većim kašnjenjima, ali smo ih objavili. Bilo je u određenim momentima pravih nervnih slomova, na primjer, kad smo par dana pred štampu drugog broja shvatili da smo baš pretjerali sa brojem strana i da nam fali oko 1000 KM samo za štampu. Srećom, zahvaljujući jako posvećenim prijateljima i saradnicima, uspijevali smo da se izvučemo iz svih nevolja u koje smo obično sami sebe uvaljivali jer nismo htjeli da odustanemo od ovog časopisa. Kad mi je prvi put Srđo predložio da radimo na „Talasu“, bio je 1. decembar 2015. Sad je 16:58, 1. decembar 2017, i u zadnje dvije godine od svih stvari koje sam radio najviše sam truda posvetio upravo „Talasu“. Da li je imalo smisla? Jeste, imalo je. Idemo dalje.
