Uvodnik u Talas #7
Prije nekih desetak godina moj drug Vojin i ja krenuli smo stopom na Zelenkovac. Do Mrkonjić Grada smo stigli relativno brzo, ali tog dana nije bilo puno ljudi koji su išli od centra grada ka Zelenkovcu. Bio je februar I bilo je hladno (treba to naglasiti nakon par toplih zima i hladnih ljeta), a mi smo već počeli da se smrzavamo kad nam je stao jedan čovjek koji je prepoznao Vojina. Bio je to Boro Marić, čovjek koji je prije par godina osnovao Centar za posjetioce „Pecka“, divno mjesto na putu od Mrkonjić Grada prema Glamoču. On nas je odbacio skroz do Zelenkovca, do jednog drugog Bore, a kasnije nas je pokupio kad smo krenuli nazad i vratio skroz do Banjaluke. Sasvim sam zaboravio na ovu priču, ali sam se nekim divnim čudom sjetio dok sam spremao ovaj broj „Talasa“, jer u njemu ima, kako velika priča o Bori Jankoviću i Zelenkovcu, tako i autorski tekst samog Bore Marića o Centru za posjetioce „Pecka“.
Moram priznati da mi je ovo jedan od dražih brojeva „Talasa“ i to iz čitavog niza razloga. Prije svega, u njemu je mnogo priča ljudi koji nisu htjeli da prihvate da se neke stvari iz njihove okoline ne mogu promijeniti, već su prionuli na rad i uradili ono što su namjeravali. Zbog takvih ljudi i mi postojimo. I koliko god bilo nelogično, osjetio sam strašan ponos dok sam čitao ove njihove priče jer sam opet shvatio koliko sposobnih, hrabrih i istrajnih ljudi imamo u svojoj blizini. Nekoliko priča iz ovog broja „Talasa“ govori o tome kako je par istrajnih pojedinaca transformisalo neku odavno otpisanu sredinu i mnogim ljudima iz nje omogućilo da žive od svog rada na svom imanju. Možemo to nazvati kako hoćemo — patriotizmom, društveno odgovornim radom, aktivizmom ili nekako drugačije — ali samo je to ono što nas može izvući iz situacije u kojoj se nalazimo. Neki ljudi su postavili sebi određeni cilj koji je korisniji okolini nego njima samima, radili na tome da ga ostvare, išli glavom kroz zid i uspjeli u svojoj namjeri. Nisu se obazirali na „Jebo to, to neće uspjeti“, „Nema tu hljeba, nemoj džaba da se patiš“, „A gdje si ti u svemu tome“, „Ne može to proći kod naših ljudi“, radili su svoj posao (i mnogo više od njega!) i uspjeli su da ostvare ono što su naumili. I tačka. Nema tu neke pretjerane filozofije.
Sad je onaj dio kad se uvodnik bliži kraju i uvodničari obično visokoparnim tonom šakom i kapom dijele moralizatorske savjete o tome kako ovaj svijet može da bude bolje mjesto. Jedno od opštih mjesta takvih uvodnika obično bude poruka kako, eto, ono što nam treba jeste prije svega duhovna promjena i kako ona prethodi svakoj ekonomskoj promjeni nabolje. Trudim se da izbjegnem enciklike bilo koje vrste, ali nekako čovjek mora da prihvati činjenicu da su često floskule one velike istine koje su se izlizale od pretjerane upotrebe. Ta duhovna promjena ne mora biti neko veliko prosvjetljenje. Dovoljno može biti i to da prestanemo iz najbolje namjere odgovarati ljude od nekih poduhvata u koje mi lično ne vjerujemo. Da ne guramo klipove u točkove. Da dozvolimo ljudima da sami izvlače lekcije iz sopstvenih opekotina. Šta još konkretno i kojim redom treba da uradimo kako bismo se sutra probudili u zemlji iz koje većina njenih građana neće htjeti da pobjegne? Iskreno, nemam pojma. Da znam, vidjeli biste moje ime na glasačkim listićima ove godine. Ali usudiću se da kažem da su ljudi čije priče možemo pročitati u ovom broju dali dosta dobrih primjera na koje se možemo ugledati. A to uopšte nije malo…
*****Rad našeg časopisa možete podržati kupovinom „Talasa“ u knjižarama Kultura, ili putem internet prodavnice izdavačke kuće Imprimatur (LINK)*****
