Vrste povjerenja prilikom suradnje u mrežama ili u zajednicama praktičara

Ako je međusobno poverenje “ljepilo” svake suradnje, onda iskrenih i autentičnih razgovora o toj temi nikad dosta. Napisala Christine Capra na blogu Greater than the Sum, s engleskog preveo Nenad Maljković [English version here].

Napomena prevoditelja: mreže i zajednice praktičara (eng. communities of practice) imaju nešto zajedničko: u njima se surađuje samo dobrovoljno, jer tu prisila ne funkcionira.

Razgovori o povjerenju mogu biti vrlo teški i neugodni u bilo kojem kontekstu, a u mrežama su još i teži. U tom je kontekstu puno ‘pravila’ koja su suprotna našim konvencionalnim očekivanjima, a i dosta toga što nam je inače ‘normalno’ potrebno je revidirati. U mrežama nužno imamo raznolikost, a u našim različitim radnim i organizacijskim kulturama razlike postoje ne samo u normama, već i u načinima iskazivanja povjerenja te prepoznavanja vjerodostojnosti.

Foto: Form na Unsplash

Premda svi na neki način znamo kako je to kada u nekoga imamo povjerenja i kada netko drugi ima povjerenja u nas — mi često ne znamo kako razgovarati o gubljenju povjerenja, o povjerenju koje se tek treba steći, o zbunjujućim naznakama moguće nevjerodostojnosti ili pak o očitim povodima za izrazito nepovjerenje. Stoga, dok istražujemo nove načine kolektivne djelotvornosti i učimo o tome — i to uz različitosti s kojima se valja nositi s ljubavlju, transparentno i mudro — nedostatak vještine u razgovaranju o povjerenju može biti velika prepreka.

Svi želimo da suradnja u našoj mreži bude ugodna i skladna, no u stvarnosti je umrežavanje jako težak posao. Pri tome se stvaranje povjerenja među umreženima ne događa samo od sebe.

Ja o puno razmišljam o povjerenju. Počevši od traumatizirajućeg djetinjstva, tijekom kojeg sam naučila ne vjerovati apsolutno nikome i ničemu, preko desetljeća otpuštanja slojeva i slojeva nepovjerenja u sebi (što ne znači da ih nema još), odavno sam povjerenje — kako u nastajanju, tako i u nestajanju — prepoznala kao jednu od “sistemskih poluga” u vlastitom životu. Posljednih sam godina svjedočila i analizirala na koji način povjerenje ili nedostatak povjerenja duboko utječe na cijeli niz kolektivnih napora.

Sve me to učinilo izrazito osjetljivom na pitanje povjerenja prilikom suradnje u grupama. Dosta vremena posvećujem razmatranju “nijansi” i nastojim razgovarati o njima. Primijetila sam da je ljudima stvarno neugodno razgovarati o povjerenju, a osobito o nepovjerenju. Česta je pojava da su ljudi na sasvim drugačijim “valnim duljina” kada pokušavaju razgovarati o stvarnom stanju njihovog međusobnog povjerenja.

Kategorizacija

Kada povjerenja nema, onda postoji cijeli niz dinamika kroz koje ga se može promatrati. Zbog toga sam povjerenje počela dijeliti u tri kategorije, nadajući se da ću tako olakšati razgovore. Trenutačno mi se čini da su ove tri vrste povjerenja posebno relevantne u mrežama:

1. Osobno povjerenje (eng. relational trust)
2. Funkcionalno povjerenje (eng. functional trust)
3. Povjerenje u uzajamnost (eng. Flow-of-Value trust)

Čini mi se da nesporazumi u vezi s povjerenjem često nastaju kada jedna osoba ili podgrupa govori, traži ili je uznemirena pojavama i ponašanjima koja se odnose na jednu vrstu povjerenja, dok druga osoba ili podgrupa govori, traži ili je uznemirena zbog pojava i ponašanja koji se odnose na neku drugu vrstu povjerenja.

Često se događa — a osobito onda kada postoje velike razlike u privilegijama, moći ili u kulturi — da se sve tri vrste nepovjerenja pojave istovremeno i da su toliko međusobno isprepletene da je zapravo jako teško razgovarati o bilo čemu. No ako razgovor izostaje, onda nastaje zastoj u suradnji, ili se ljudi jednostavno prestanu pojavljivati.

Od čega se sastoje te tri kategorije?

Osobno povjerenje

Ova vrsta povjerenja nastaje ovisno o tome kako se odnosimo jedni prema drugima — to znači da ti vjeruješ da ja neću:

• pokušati tebe ili ljude poput tebe na nešto prisiliti
• iskoristiti svoje privilegije (onoliko koliko ih imam) da bih te iskoristila ili marginalizirala
• diskutirati samo zato da bih bila u pravu, odnosno održala ili stekla kontrolu nad grupom
• dominirati ili monopolizirati raspravu, pri tome ne nudeći nikakvu vrijednost
• osuđivati, omalovažavati ili umanjivati to po čemu se ti razlikuješ od mene
• nepotrebno te povrijeđivati, optuživati ili posramljivati
• tjerati te da budeš nešto što nisi
• očekivati ili zahtijevati od tebe ono što znam da ne možeš ili da ne pristaješ dati
• ignorirati ili umanjivati vrijednost koju ti stvarno pridonosiš samo zato što se radi o nečemu što ja nemam, ne znam, nisam u stanju prepoznati ili mi nedostaje
• odbijati preuzeti odgovornost za vlastiti udio u nesporazumu
• izrugivati se tvojim slabostima ili ih iskorištavati
• govoriti tebi iza leđa nešto što ti ne želim reći u lice
• prelaziti preko sukoba s tobom, potiskujući ih ili puštajući ih da narastu, sve dok ne unazade naš odnos
• kažnjavati te zbog tvoje autentičnosti ili govorenja vlastite istine.

Drugim riječima, za stjecanje osobnog povjerenja trebam se prema tebi odnositi s poštovanjem za tvoje dostojanstvo, odnosno s temeljnim ljudskim suosjećanjem i to tako da ostavljam prostora i za tvoj glas — bez obzira na naše međusobne razlike.

Funkcionalno povjerenje

Ova vrsta povjerenja nastaje kada nešto radimo zajedno — što znači da možeš računati kako ću ja:

• održati svoja obećanja i napraviti ono što sam rekla da ću napraviti
• odraditi nešto u roku u kojem smo se dogovorili
• potpuno i detaljno iskomunicirati sve što je potrebno da bi naša međusobna očekivanja bila jasna i obostrano prihvatljiva
• biti potpuno iskrena i otvorena u vezi s vlastitim ograničenjima kada od mene tražiš da napravim nešto što ne mogu napraviti, ili nisam sigurna da mogu napraviti na vrijeme ili onoliko dobro koliko je potrebno (tj. da neću davati obećanja koja ne mogu ispuniti)
• biti dostupna i reagirati na tvoje poticaje u skladu s potrebom da naš zajednički rad ide dalje
• u svojim očekivanja biti primjereno fleksibilna, tj. da neću nametati svoje osobne perfekcionističke ideale onda kada to nije ključno za naše ishode, odnosno da neću kritizirati rad koji je dovoljno dobar samo zašto što bih ja to bolje napravila (ti si tu da daješ ono što tebi ima smisla i korisno je za cjelinu, a ne da udovoljavaš mojim idealima)
• paziti da našu suradnju ne činim težom nego što je to potrebno i da ti neću stvarati dodatnog nepotrebnog posla
• dijeliti relevantne informacije
• biti spremna pozvati te na odgovornost, ali i sama biti spremna da me ti ili netko drugi pozove na odgovornost
• preuzeti dio tereta — da neću samo doći, očekivati da imam pravo sudjelovati u odlučivanju a pri tome ne dati doprinos koji sam u stanju dati
• odraditi što treba ako sam u stanju to samostalno napraviti, tj. da neću čekati da nekakav “viši autoritet” blagoslovi sve što ja radim, te da neću nepotrebno postati usko grlo za tebe ili nekoga drugoga
• surađivati s tobom, i to s uvažavanjem, na rješavanju problema onda kada se pojavi potreba za promjenama
• razgovarati o razočaranjima i odgovornostima umjesto da ih puštam da prerastu u osobne sukobe
• paziti da ti ne uvalim hrpu posla u zadnji čas
• pomoći tebi i drugima kada dođe do nekakvog zastoja i sudjelovati u rješavanju neočekivanih problema.

Zadobiti funkcionalno povjerenje znači da ti znaš da ću ja učiniti najviše što mogu da bismo surađivali bez zastoja, međusobno podržavajuće i pouzdano, bez obzira koje točno uloge imamo u našoj suradnji, i to kako bismo ostvarili najbolje moguće zajedničke ishode.

Foto: Nathan Lemon na Unsplash

Povjerenje u uzajamnost

Ova vrsta povjerenja nastaje u situacijama kompleksnog reciprociteta, konkurencije i iskorištavanja — i obično je duboko nesvjesna i tabu tema (o kojoj nema razgovora).

O ovome nitko ne želi razgovarati — osobito ako postoje velike razlike u ekonomskom statusu, moći, privilegijama ili u poziciji na mapi dionika — čak niti “diplomatskim” jezikom. No razgovori o ovoj vrsti povjerenja osobito su važni za osobe koje su bile iskorištavane ili koje su predugo bile u nedobrovoljnoj oskudici — i zapravo su ključni za našu spremnost na suradnju.

Čak i kada se o ovome baš nikada glasno ne priča — uvjeravam vas, svi na to jako paze. Već i samo naznake u ovom ili onom smjeru jako su značajne za one o kojima se tu radi.

Povjerenje u uzajamnost zapravo znači da vjeruješ da ja:

• neću tebe iskorištavati
• neću izvlačiti osobnu korist od tebe bez stvaranja koristi (izravne ili posredne) za tebe ili druge poput tebe, ili za naš zajednički san
• neću trošiti tvoje vrijeme, nadu ili entuzijazam na moje grandiozne vizije koristi za tebe ili tvoje ljude, a da nemam stvarnu namjeru ili stvarnu sposobnost nekog oblika utjecaja, tj. da te neću zasuti svojim dobronamjernim snovima bez načina i sredstava za ispunjavanje makar nečega od onog što slavodobitno najavljujem
• neću preuzeti TVOJU ideju, uvide ili procese i krenuti na tome zarađivati, i neću ‘naučiti’ nešto iz TVOJEG iskustva i onda time dopuniti SVOJ način zarađivanja i poboljšati SVOJE prihodovne kanale a da ti od toga nemaš ništa (takvo kapitalističko ponašanje možda je negdje skroz normalno, ali za nas koji nemamo pristupa ili znanja o tome kao vlastita znanja i vještine pretvarati u novac, takvo što izaziva veliko nepovjerenje)
• neću koristiti TVOJE ideje, uvide ili procese za stvaranje prednosti nad tobom prilikom prijavljivanja projekata na natječaje za financiranje
• neću se hvaliti našim odnosom radi uljepšavanja slike o sebi ili stvaranje veza, a da pri tome ne učinim sve što mogu da ti budem savjesna, ponizna i učinkovita saveznica (na primjer — bijelci koji se hvale prijateljima druge boje kože kako bi se prikazali u boljem svjetlu)
• neću TVOJE izazove i neprilike iskorištavati kao glavnu svrhu SVOJE inicijative, a tebi ne dati priliku za ravnopravan doprinos (primjerice — skloništa za beskućnike koja ih ne uključuju u odlučivanje ili grupe koje se bore protiv krijumčarenja žena u kojima se ignoriraju implikacije prostitucije)

Drugim riječima, da neću ostvarivati osobnu korist od tvoje uključenosti ili naše suradnje a da se ne pobrinem da i ti imaš koristi od toga.

Steći povjerenje u uzajamnost znači da imaš osjećaj sigurnosti kod uključivanja u kompleksni reciprocitet u našoj zajedničkoj mreži — a to onda povećava tvoju spremnost za davanje doprinosa. Ili barem tvoju spremnost da se pojaviš.

To je PUNO delikatnih tema za razgovore! Kao što se gore može vidjeti, “povjerenje” je vjerojatno prevelika tema i obuhvaća toliko toga da bi se o njoj razgovaralo “u komadu” — možda je bolje razlomiti je na manje komadiće?

Kada nastojite zadobiti nečije povjerenje, kada odlučujete hoćete li imati povjerenja u nekoga ili nećete, odnosno kada je vaše povjerenje narušeno — o čemu zapravo razgovarate? I u kojem ste smjeru spremni — ili možda niste spremni — odvesti taj razgovor?

Napisala Christine Capra, ožujak 2016.
Izvorno objavljeno na greaterthanthesum.com.

Želiš emailom primati obavijesti o objavama na ovom blogu? Prijavi svoju email adresu <OVDJE>. Zanima te praktično razvijanje kulture suradnje? Pridruži se grupi na Facebooku Kultura suradnje (S3 i šire).

Suradnja ili partnerstvo?

Sociokracija kao pokret