Zavidovići

Pauk, omot albuma

Kada izađeš iz voza pogledaj desno i lijevo. Nećeš sresti namrgođenog ribara jer nećeš sresti nikoga. Možda je još Jedan izašao iz voza s tobom. Uputi se na pogrešnu stranu, eno planine Ozren, eno crkve i duge. Okreni se na peti, digni prašinu oko sebe. Pogledaj u tri drvene kućice: sjećaš se svake od tri. Sliku će ti zamijeniti Jedan, zapravo njegovi guzovi dok primjetno obavlja što se u pokretnom vozu ne može. Završit će i nestati. Opet si sama na stanici. Kreni. Prevući kofer preko drvenih greda bilo bi nemoguće. Zato u Zavidoviće niko ne dolazi s koferom.

Nebo je praški sivo ali zrak ne miriše na cimet, taj strašni strani začin. Miriše na spaljenu lamelu. Nećeš sresti namrgođenog ribara jer kraj tvornice Krivaja nije pametno pecati ribu. Nećeš sresti ni radnike tvornice Krivaja, čvrste stare ruke sa gordim ozrenskim licima koja u horu ponavljaju Daleko od očiju, daleko od srca.

Na pijaci između tvornice i rijeke potraži znake života. Pet bezimenskih nišana izloženih da živi izaberu dizajn za svoje mrtve, deset vreća cementa i jedan autobus. Iz tezgi, iz betona i iz naslaga neodnesenog željeza promaljaju se stidne travke. Tvornica šuti, šutiš i ti s njom. Zrak nije zrak, zrak je prašina. Eno, ide ribar.

Još ne možeš reći, je li ribar Ribar ili je ribar Odabrani. Je li ovaj čovjek taj, je li on preživio apokalipsu? Gumene čizme, brkovi i prsluk ne daju ti znak. Krivaja uvjerava, nema ovdje ribe. Zavidovići govore, nema ovdje ništa. Gdje su sva lijepa djeca rođena pod planinom Ozren, mrkih obrva i svijetlih zelenookih glava, rokeri, sportaši, kipari, ribare li oni, jesu li oni preživjeli apokalipsu?

Zapali cigaru jer, evo života. Evo tri Volkswagena su prošla. Evo prodavnica Kesten vrši upis pilića i klanje kurbana. Deset kila kukuruza 25 maraka. Evo ima čovjek sam je napravio skuter, crveni i bijeli kao pionirski ili talijanski ili svejedno. Evo, vozi ga. Evo cigančadi sa svojim prikolicama, petardama i biciklima za odrasle. Evo panjeva bačenih na istom starom mjestu kod kontejnera. Srcu tvome radosti.

Bunila si se kada si morala reći da si Omerova, kako bi te drugačije poznali, tvoje ime Hana Emina Nađa Esma Selvedina Sara, šta to znači ako ne kažeš da si Omerova, ne može te niko poznati, ne bi bilo dobro da te poznaju drugačije. Eto te na rijeci, prodavnica koje se sjećaš, očekuješ Čija si? sa ravnodušnom znatiželjom tu tek da se ubije vrijeme, ali niko ne pita Čija si, gužva je i stres u kladionici a u prodavnici je vruće i žene su debele. 2017a je godina, ko će te i pitati čija si. Je li feministička svijest prodrla u SUR Mini-Market ili je znatiželja postala luksuz za Muneveru i Zavidoviće pitat ćeš se, ali nećeš pogledati Muneveru u oči jer bi tvoje pitanje ostalo golo i besmisleno kakvo i jeste van tvoje glave koja je do maloprije miješala siromaštvo sa apokalipsom.

Je li sav šljunak ovog svijeta dovezen u Zavidoviće, radije se zapitaj. Dobar dan, gospodine, oprostite, je li sav šljunak ovog svijeta dovezen u Zavidoviće, ali gospodin ne odgovara, pa zašto ne odgovara, zar si pitala blesavo pitanje, nisi, gospodin je strašilo na malom polju kukuruza kraj džamije koju su kao kakvi neiskreni skvoteri zauzeli mudžahedini i njihove anonimne nositeljice potomaka.

A odakle ovaj silni šljunak, komšija, zar je ovako bilo i prije rata? -pitaš prvog komšiju nakon preskakanja autonomne vehabijske zajednice. Komšija pita kojeg rata, ovog sad ili; pita čija si, ali ne zna za šljunak, pitaj dole u Kafani. Kafana i Udruženje Oboljelih od PTSPa i lijepa ali prazna bašta, svi šute s tobom a šutiš i ti i obje Krivaje i Bosna.

Zaboravi na pitanje o šljunku. Odgovor će ti svakako doći u snu. Pod Ozrenom se ne spava. Pod Ozrenom se sanja ili čeka drugi dan.

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.