Dehumanologija: slučaj Hiseta

This article was originally published in Prometej.

Ako živiš na Marindvoru, ne možeš vidjeti nebo. Sunce još možeš uhvatiti, dva sata u danu. Ne vidiš vatromet, a svu travu možeš staviti u jednu posudu i onda gaziti po njoj. Ako bih mogla leći na nju, ne bih vidjela zvijezde.

Kada sam bila djevojčica, na livadi kraj izgorenih Unisovih nebodera, sa djecom iz komšiluka i vrtića gađala sam se bijelim bobicama koje pucketaju i igrala sa labradorima čiji su vlasnici odmarali u kafiću Babaloo, tada, jednom od rijetkih na Marindvoru. Iz skladišta starih Pony bicikala je lajao neki Rex. Ništa se mnogo nije promijenilo ni kada sam krenula u obližnju osnovnu školu, osim što je Unis sretno i lijepo obnovljen, Holiday Inn polako počeo odumirati, a mi smo se družili na betonskom zidiću, dok su kraj nas prolazili UNICEF-ovi mini kombiji.

Moj nekoliko godina mlađi brat poslije nastave u istoj toj školi izlazi pored ljetne bašte kafića u Alta shopping centru. Na tom mjestu, fontana iz koje smo moje drugarice i ja spašavale siću, do nedavno je bila do pola uklonjena. Iz pločnika je izranjalo pola suhe fontane. Smetala je nekome, ali ne dovoljno da je cijelu skloni. Vrijeme koje je trebalo da se preostala polovica ukloni obrnuto je proporcionalno vremenu koje nam je trebalo da skupimo siću. Sića je direktno proporcionalna količini novca koja je trebala za tu akciju.

Alta i Unitic su ipak obilježili novu nadu u Sarajevu, revitalizaciju grada nakon rata. Njihova gradnja je značila da je Marindvor postao centralni biznis distrikt Sarajeva. Alta i Unitic ne odudaraju od Marindvora; nisu ga ugušili niti ugrozili. Jedna livada i pola fontane manje su ipak šteta koja se mogla preboljeti u zamjenu za obnovljen simbol grada, i prijeko potrebno mjesto za veću kupovinu. Ali preostali prazni prostor ka Skenderiji nije poslužio Gradu da pokaže svoju maštovitost, domišljatost ili praktičnost. Naprotiv.

Iz obližnje ulice, preko puta Alte, danas se više ne vidi najljepša padina Sarajeva. Vidi se masivni crni zid sa beskrajno prijetećim ekranom koji orvelovski ponavlja loše vijesti, slike vlastelina brižnih plavih očiju, i podsjetnike da ništa nije besplatno, čak i ako jeste. Zamislite da vas ovo uspavljuje i budi svaki dan. Ne morate ni zamišljati, popnite se na treći sprat Marijinog Dvora. Grandioznog, elegantnog, dvorskog, Marijinog Dvora, ili zgrade pored. Njeni stanovnici uvijek drže spuštene roletne, jer su šarena, svakih pet sekundi drugačija, impozantna svjetla na ekranu Sarajevo City Centra samoinicijativno zamijenila danje svjetlo. I gradsku rasvjetu u cijeloj Hiseta ulici. Jedna komšinica kaže: “Meni je sa njima uvijek dan”. Druga se ne žali, ne odgovara joj sunce a zahvaljujući Centru, ono nikada ne dopire do njene ulice. Jedan stari gospodin zdušno primjećuje kako niko više ne sadi cvijeće. Kako mu se unuk i unuka ne vraćaju kući odjeće prljave od trave, nego poderane o beton. Njemu je poznata i praksa odgajateljica obližnjeg vrtića “Leptirić”, da prije izvođenja grupe na igralište, pročešljaju travu sklanjajući iskorištene šprice.

Malo iznad ove oaze zabave, neugledna ćevabdžinica Faruk je još uvijek tu. I dva-tri parkirana golfa. Nekada su kraj ćevabdžinice Faruk živjele dvije porodice u jednoj maloj zgradi. Danas, na njenom mjestu je izgrađen bijeli Dvor. Ove dvije porodice nisu dobile stanove u Dvoru. Naime, Dvor je još uvijek poluprazna zgrada, koja visi nad glavama vozačica i prolaznika u ulici Hiseta na isti način kao svjetla Sarajevo City Centra.

Iza ovih čudovišta koja na nas sline, koja nas grabe, urlaju, ubijaju i busaju se o prsa, nalazi se ulica koja je dom jednoj romskoj porodici. U ovoj ulici se nalaze još dvije zgrade koje su dijelom zaštićeno kulturno naslijeđe u raspadu. Navodno, kao takve, ne smiju se dirati. Čak ni da se obnove. Ostatak ulice je parking i neka ograđena tundra čiju faunu čini čopor pasa. Neki drugari tvrde da je njen jedan dio čak i arheološko nalazište. Eto — i ova ulica čeka rješenje koje neće biti ni dom, ni park, ni veći prostor za block party, ni trg, ni izložbeni, ni bilo kakav mobilizirajući prostor.

Na kraju te ulice, kraj pretencioznog Dvora, na dijelu trotoara koji je tako mali da na njega ne bi stala ni ćevabdžinica Faruk, gradi se još nešto. To nešto je juče ubilo dva radnika. Investitor i Grad su pokazali koliko im znači Sarajevo i njegovi stanovnici već samim činom izgradnje na nemogućem prostoru. Ali, dva radnika su mrtva. Ne samo da danas nema nikakvog saopćenja od investitora, nego nema nikakvog saopćenja od Grada! Čija je odgovornost? Skelina? Kako se uopće piše prisvojni pridjev od skela?

U ulici Hiseta u centru Sarajeva srušila se skela, dvije osobe poginule (Foto: Anadolija)

Uz to, Dva radnika! Ljudi su mrtvi. Očekivalo bi se da Sarajevo zna šta ta riječ znači. Kako to, da u Sarajevu, što je smrt bliže tvom komšiluku, manje te se tiče? Mrtvi ljudi padaju iz have. Sjećam se vremena kad se ova rečenica koristila strogo u nemogućem kondicionalu, da se ilustrira nešto što se nikada neće desiti.

Nije tajna da je u Sarajevu urbanizacija u kandžama političkih elita. Procesi u kojima se javnost treba pitati o njihovom prostoru prolaze pored nas tiho i beznačajno. Regulacioni planovi prostora su metamorfozni dokumenti, prilagodljivi novcu i hiru.

To znači da javni interes nije oslabljen samo investitorskim novcem, već dobro utemeljenoj političkoj bahatosti.

Ali, koliko je potrebno javnom interesu da ojača?

Sinoć, dok sam lijegala u krevet, zbunjena većinskim izostankom reakcije bar na društvenim mrežama, smatrala sam skoro pa za činjenicu da ću uskoro čitati, u najmanju ruku, izvinjenje i obavještenje povodom nesreće. Zašto ni dva mrtva čovjeka, ni ovo, nisu dovoljni za Sarajevo?

One clap, two clap, three clap, forty?

By clapping more or less, you can signal to us which stories really stand out.