[horror priča] Kožar
-inspirirani stvarnim fotografijama
Cijeli život imao sam aspiracije postati novinar. Ne onaj klasični, lokalni novinar koji izvješćuje o glupim dnevnim kvazi-novostima po kojekakvim jeftinim tabloidima. Htio sam biti jedan od onih koji riskiraju maksimalno za dobru priču koja može imati konkretnog utjecaja na društvo, ekonomiju, poimanje svijeta i naše egzistencije ili nešto slično. Sanjao sam o revolucionarnom pristupu novinarstvu po kojem bih ostao zapamćen u dječjim udžbenicima. No, negdje se mora početi, zar ne?
I počeo sam, prije toliko godina unatrag da im više ne znam ni broja. Nakon brojnih pokušaja da se probijem kroz novine dnevnog tiska shvatio sam da ću pod tuđom palicom teško uspjeti napredovati u smjeru kojem želim pa sam odlučio preuzeti stvari u svoje ruke i otvoriti vlastiti news portal. No, ništa dobro nisam napisao tjednima, čak mjesecima. Da su barem one još s nama, toliko bi mi bilo lakše. Da sam barem bio s njima te odvratne noći umjesto na terenu pokrivajući glupu reportažu o najezdi golubova u nekom polumrtvom mjestu kojemu ni ja kao reporter nisam zapamtio ime, a gdje je najmlađi stanovnik koji je prijavio slučaj gospodin Jozef, vitalni 72-godišnjak kojem je dijagnosticiran Alzheimer još prije 9 godina kada je njegova Zorica preminula. Dok smo izašli na teren, zaboravio je da je zvao.
I dok sam se ja bavio sprdačinama na drugom kraju državne granice, one su u tko zna kojim grotesknim i užasavajućim okolnostima brutalno ubijene i bačene na cestu u blizini stare kožare. Moje ljepotice, moje najdraže osakaćene su i odbačene, a oči su im i dalje bile širom otvorene. Strah i šok na njihovim licima ostao je zamrznut zauvijek, za s krvavom suzom koja je curila niz lice moje voljene. Tko zna što su, jadnice moje, proživjele i vidjele dok sam se ja bavio prokletim ptičurinama.
Ni ne sjećam se reportaže, niti golubova, niti Jozefa. Sjećam se samo svog ulaska u prazan, mračni stan i poziva policijskog službenika netom poslije. Zvali su me na identifikaciju tijela. Onaj izrod koji se naziva čovjekom koji ih je secirao i gulio im kožu nikad nije pronađen, a ja često dođem na krvavo mjesto gdje sam ih posljednji put vidio, sjedim i gledam u masivne čelične rešetke koje odvajaju ulicu od tmine i jeze stare napuštene tvornice.
Odlučio sam pisati o svom najvećem strahu. O toj groznoj noći i o još groznijem poslu policije koja je tako olako odustala od potrage za krivcem. Sjedio sam tako sa suzama u očima gledajući prema kožari u transu iz kojeg me izbacio promukli, tihi glas iza leđa, gotovo šapat. “Opet radi, znate?” Srce mi je iskočilo iz grudi kada sam se okrenuo i vidio staricu u podrapanoj odjeći kako stoji tik iza mene. Otkud se pojavila, ni danas ne znam. Imala je svega par zubi, crnih i pokvarenih, a crna marama pravila joj je u mraku sjenu preko jednog oka, dok je drugo oko bilo bijelo kao snijeg, bez traga zjenice ili bilo čega. Lice joj je bilo prepuno šavova i ožiljaka. “Tko radi? O čemu pričate?” — izustio sam jedva nakon što sam došao do zraka. “Kožar. Kožar opet radi. Pogledaj, mene je popravio.” Rekla je maknuvši maramu i otkrivajući nakazno lice i glavu. Nije imala ono oko koje je bilo prekriveno, a skidanjem marame otkrilo se da su šavovi s njenog lica zapravo komadi zašivene kože, vrlo vjerojatno od nekoliko različitih ljudi sudeći po razlici u boji među “prišivcima”. Ispustila je jezivi, tihi, zlokobni smijeh koji se brzo pretvorio u umirući kašalj te pokazala prema tami prozora kožare. Okrenuo sam se prema prozoru gdje je pokazivala prstom, i mogao bi se zakleti da sam vidio sjenu kako se povlači dublje u tamu. Dok sam okrenuo glavu natrag prema starici, iščeznula je. Nigdje nije bilo ni traga ni glasa, osim one crne marame koja je sada ležala na podu.
Moram saznati što se događa. Moram vidjeti tko je taj Kožar. Možda će ovo biti moja priča, možda ću s ovim postati onaj koji sam htio biti cijelog života. Ovo je moja prilika da pokažem svijetu da sam spreman riskirati sve kako bi postao netko. Odvažno sam krenuo prema pukotini u čeličnim rešetkama na prozoru koja je bila taman dovoljno velika da se provučem i uđem. Našao sam odmah na ulasku u ruševnu zgradu ostatak slomljenog stakla na podu koji sam umotao u onu crnu maramu i tako napravio oružje, u slučaju da me netko napadne ili zaskoči. Zgrada je bila stara, pusta, tamna i prljava. Svaki korak puštao je jezivi odjek kroz velike dvorane gdje se nekoć punom parom proizvodilo. Sve je smrdjelo na trulež, prašinu i izmet, kojeg su podovi bili puni, kako od štakora, tako i od golubova koji su našli svoje utočište među napuštenim zidovima.
Kretao sam se polako kroz mrak. Trudio sam se biti što tiši kako bi element iznenađenja bio na mojoj strani ako nekog uopće zateknem ovdje, no svaki korak lomio je krhotine stakla i trule drvene podnice što je širilo jezovit krik. Siguran sam da me netko čuo.
Postao sam još sigurniji kada sam osjetio dah na pozadini vrata. Naježio sam se od glave do pete i zamahnuo onim komadom stakla iz sve snage unatrag, no iza mene nije stajao nitko. No, dovoljno brzo sam se okrenuo da vidim ruku u gumenoj rukavici koja je nestala iza ugla jednog od zidova. Došao sam oprezno do mjesta gdje sam vidio ruku kako zalazi i zatekao širom otvorena masivna crna metalna vrata koja su vodila u dugi niz stepenica prema dolje. Tek na kraju se naziralo slabo svjetlo. To je to, znao sam da nekog ima. Sad ili nikad, uspjeh ili propast.
Uputio sam se dolje niz škripave stepenice, opipavajući oko sebe kroz mrak ne bi li propao negdje u zaborav. Na dnu stepenica čuo sam od gore tupi, gromovit udarac. Netko ili nešto je zatvorilo masivna vrata iza mene na vrhu. Sada nije bilo povratka. Idem dalje. Ulazim u hodnik u kojem svakih nekoliko metara gori svijeća. Protrnuo sam kad sam ugledao što svijeće obasjavaju. Na zidovima su stajali uokvireni komadi kože, ispod kojih je pisalo ime žrtve i novinski članak koji govori o ubojstvu i nađenim žrtvama. Na moj slom, našao sam i okvire gdje su pisala imena moje voljene i kćeri, malene moje ljubavi koja nije tada bila napunila ni 4 godine. Obuzeo me bijes, nije me ni zanimalo što ću zateći u sobi na kraju hodnika. Htio sam samo osvetu.
Ušao sam u sobu i zatekao čovjeka u kirurškoj haljini i s maskom na licu. Sjedio je okrenut leđima od mene. Ispred njega na stolu ležalo je mrtvo tijelo neke jadnice koju je stekla ista sudbina kao i one prije nje. Rezbario je novi komad kože za okvir koji će staviti na zid. U jednom trenutku je stao sa svime što je radio. Digao je glavu, ustao i polako se okrenuo prema meni. Vrisnuo sam koliko sam mogao i rekao da ne prilazi, digavši ono staklo u zrak kao prijetnju. “Ne znam koliko ti je to pametno. Zar ne vidiš što smo sagradili? Svi će znati tko je bio Kožar, cijeli svijet će trnuti na naš spomen. Nisi li baš to htio, cijeli svoj život?” -rekao je čovjek, ružnim, dubokim, hrapavim glasom, držeći skalpel u jednoj i velik komad kože u drugoj ruci. Na taj odvratan prizor okrenuo sam glavu u stranu, i taman sam krenuo izustiti: “Ne govori mi! O čemu pričaš? Ti si bolesnik!”… Srce mi je propalo u želudac kada sam u drugom kutu sobe vidio stol na kojem je bila svijeća, hrpetina papira i stari tiskarski stroj moga oca. Prepoznao sam ga odmah, jer sam još kao dijete ukrasio slova raznim bojama. Pogledao sam prema onoj nakazi u šoku. “ Tko si ti?”- pitao sam na rubu mentalnog sloma od prizora kojima sam svjedočio. Nije odgovorio, već je polagano počeo skidati prvo rukavice, a zatim i masku s lica. Vidio sam čovjeka koji mi je bio dobro poznat. Lice mu je, doduše, bilo unakaženo i izrezbareno, ali dobro sam znao pred kime stojim i u koga gledam. “Uspjeli smo, zar ne?”- rekao je s odvratnim osmijehom. Gledao sam se oči u oči sa samim sobom. “Jesmo.” -odgovorio sam, sjedajući za stroj na kojem sam pisao članak o mojoj posljednjoj žrtvi.
Luka Glavaš, 3.god. Medijske kulture / Odjel za kulturologiju
