Kako je Nostalgija uništila bilo kakav pokušaj sadašnjosti

Priča o depresiji jednog grada.

Biti optimističan ponekad je zaista teško. Iznova se moram uvjeravati da treba držati glavu gore i nadati se boljem (pod ovo ne mislim ne raditi ništa i očekivati da stvari same krenu na bolje), ali sve češće me ova, pomalo toksična okolina vječito nezadovoljnih Osječana dovodi do velikog pitanja;

Ima li zaista nade za ovaj grad ako je dobar dio njegovih stanovnika vječito nezadovoljan?

Prije par mjeseci po svim se osječkim portalima vrtjela priča oko Osijeka 80-ih godina i s time su nas silovali tjednima. Šetnja Korzom, grad pun događanja, bezbrižan život i mnogi drugi naslovi mnoge su vratili u mlađe dane, ali sa sjećanjem i brojne negativne osvrte na današnju mladež. S obzirom na to da su upravo moji roditelji odrasli u tom periodu, mogao sam iz prve ruke saznati sve o tom periodu. Istina, bilo im je super, zabavljali su se i imaju mnogo lijepih uspomena, ali i mnogo toga ružnoga, što dežurni nostalgičari prešućuju ili pak u najgorem slučaju negiraju da je ikada bilo famozne nestašice kave zbog koje bi danas mnogi doživjeli mentalni slom, dobivanje bonova za hranu jer plaća vrlo često nije bilo, nestašica benzina, redukcija struje, nestašica deterdženta, nezaposlenost gotovo duplo veća nego danas i slično.

Život grada pak ovisio je samo o par lokacija, poput Korza, dok je ostatak grada bio sablasno pust. Čak je moj otac istaknuo kako on kao mladić nije imao gdje otići na kavu jer nije bilo kafića (dakle ne birtija gdje se okupljaju matorci), postojalo je možda svega 5 kafića u cijelom centru gdje mlađa populacija može izaći, a mjesta gotovo nikada nije bilo. Stoga je alternativa tome bila gledanje filma u kinu Papuk ili kinu Crvena Zvijezda i besciljno šetanje Korzom.

Čuti te podatke stvara osjećaj zbunjenosti. Kako to da danas, kada velika većina nas građana ovog „nesretnog“ Osijeka ima sve ovo, ali i daleko više, kada ponude što raditi u Osijeku ima drastično više, većina građana vječito ima negativan stav prema svemu što se događa u gradu?

Možda je to do starosti i generalnog neprihvaćanja današnje generacije. Ironično je kako upravo te generacije osuđuju nas, današnje poslijeratne generacije za loše stanje u gradu, a upravo su njihove generacije te koje su u konačnici i dovele do ovog stanja.

Zanimljivo kako mnoge od ovih promjena nisu nastale jučer, poput nestanak tradicije okupljanja i šetnje Korzom. Ta tradicija nije prestala zbog rata, jer se i ja sam kao klinac od par godina sjećam okupljanja ljudi na Korzu. Uostalom Korzo je danas zamijenila Tvrđa kao i dobar dio centra gdje danas ima daleko više sadržaja i događanja nego nekada i upravo zbog te decentraliziranosti se gubi osjećaj velikog broja ljudi. Centar naravno vapi za trgovačkim sadržajem i za to se najviše krivi Portanova i ljudi koji tamo sate provode gledajući izloge. Možda i jesu upravu, ali zanimljivo kako je u ono vrijeme Supermarket također bio jedna inačica Portanove, ali samo što je bio u centru grada, gdje su ljudi također sate gubili gledajući lokale, dakle ništa bitno se nije promijenilo, osim same lokacije, što je diskutabilno treba li takav sadržaj biti u centru ili ne.

Primjera ovih razlika/apsurda ima podosta, ali situacija je i dalje identična, ljudi su pasivni i pate za vremenima koja realno nisu bila bajna, baš kao ni ova danas, a propuštaju priliku sadašnjost napraviti boljom. Vječito se govori kako se u gradu ništa ne događa i kako se nema što raditi, a otvorenja izložbi u muzejima i galerijama, koncerti, promocije knjiga, radionice, predavanja, predstave, festivali, sportska događanja nisu niti približno posjećena koliko bi mogla biti.

Kriviti druge za svoju pasivnost očito je postala tradicija u ovom gradu gdje se ne može iskorijeniti mentalitet da netko drugi (država, grad, tko god) treba biti taj kotač promjene, a ne mi sami. Hoće li se to ikada promijeniti? Vjerojatno hoće izmjenom generacija i načina razmišljanja, a do tada će stanovnici grada koji mu zaista daju život i dalje održavati ovaj grad živim i predivnim kao što je uvijek bio, a oni koji govore kako je grad mrtav, e pa gospodo, vi ste ga ubili.

Piše: Roko Poljak