Odjel za kulturologiju — Odjel za ljubav

Nakon što sam obranila završni rad, položila maturu i upisala Medijsku kulturu koja mi je bila prvi izbor, u mom je životu tijekom, kako neki govore, najdužih i najljepših ljetnih praznika koje netko može imati u životu, nastupilo razdoblje potpunog psihičkog sloma.

Bilo mi je dosta učenja onoga za što sam shvatila da nisam iskreno voljela i razgovaranja s ljudima za koje sam znala da me ne razumiju niti žele razumjeti. Naime, u osnovnoj i srednjoj školi bila sam često neprihvaćena i izrugivana radi činjenice da volim učiti i što sam, recimo, često dobivala petice iz hrvatskog. Moji su vršnjaci mislili da nemam prijatelje i da se svojim dobrim ocjenama ulizujem profesorima. Nisu mogli prepoznati da zaista volim to što učim, isto kao što su oni tada voljeli sport, glazbu ili izlaske.

I tada kada je sve to bilo iza mene, umjesto da se napokon počnem zabavljati, izlaziti i, što se kaže, uživati u životu, počela sam se osjećati izgubljeno. Nakon četiri godine srednje škole, shvatila sam da ne znam gdje sam. Počela sam raditi preko studentskog, poslove za koje sam smatrala da uopće nisu bili za mene, samo kako bih zaboravila na tu svoju rastresenost. Otišla sam raditi na sezonu kako bih pobjegla od svega i možda pokušala pronaći trunku sreće.

Tamo sam puno promišljala i u jednom trenutku shvatila sam da sam umrla. Umrla iznutra. Radovala sam se jedino tomu što ću uskoro krenuti na fakultet koji toliko želim. Kulturologija me već tada spašavala, samo ja toga nisam bila svjesna. Mnogi su me ispitivali bojim li se fakulteta, bojim li se da se neću uklopiti… Ta pitanja sasvim su mi bila suvišna. Upisala sam ono što volim i bilo mi je sasvim svejedno hoću li se uklopiti ili ne. Još sam u srednjoj školi naučila da se nikada ne možeš svidjeti svima, koliko god se trudio to postići.

Nekako me taj rad na sezoni promijenio i kad sam se vratila u Osijek, od početka akademske godine dijelilo me svega nekoliko dana. I dalje sam osjećala slomljenost, ali iz te slomljenosti izgradila sam stav. Odlučila sam da se na fakultetu neću vezati za očekivanja od ljudi, nego za očekivanje od sebe i od fakulteta. S obzirom na to da sam doživjela mnogo razočarenja po pitanju društva, odlučila sam da ću se na faksu posvetiti isključivo učenju i usavršavanju u onomu što volim.

Međutim, već prvoga dana upoznala sam divne ljude. Nekako spontano završila sam na kavi s čak četiri osobe od koje mi je jedna posebno prirasla srcu, iako to tada nisam htjela niti sam na to ciljala. I tako je sve krenulo. Gotovo svakodnevni odlasci u menzu, ponavljanje gradiva, zajedničko izrađivanje seminara, upoznavanje s ostalom ekipom… Klasične studentske navike koje su dolazile nekako spontano, mirno i baš kako trebaju. Ne znam je li to bilo do mene i do toga što sam ustvari otpustila od sebe svaku želju za upoznavanjem drugih. Ne znam je li to do toga što sam imala loša iskustva u srednjoj školi. U svakom slučaju, vjerujem da je to do samoga Odjela, ljudi koji rade ovdje i ljudi koji ovdje studiraju. Ovo je, osim za Kulturologiju, Odjel i za ljubav.

Ovaj je Odjel mjesto je na kojemu se uči o stvarima za koje sam ja do nedavno smatrala da postoje samo u mojoj glavi. Ovdje se uči o, sigurno već pretpostavljate — medijima, novinarstvu, hrvatskom jeziku… Znam da sam uvijek u društvu ili u krugu obitelji ja bila ona osoba koja te ispravlja kad god kažeš neku riječ koja nije gramatički ili pravopisno točna. ,,To što si ti upravo rekao nema veze s hrvatskim standardnim jezikom’’, znala bih govoriti. A potom je u moj život ušao profesor Baraban i shvatila sam da nisam jedina koja to radi ljudima!

Mnogi ljudi su mi, prije nego što sam krenula na ovaj fakultet, govorili kako je ,,loše organiziran’’ i kako se radi o ,,najlakšem fakultetu u Osijeku’’. Znate, ja baš smatram suprotno, bez obzira na to što studiram ovdje tek nešto više od mjesec dana. Ovaj Odjel svakodnevno me sve više iznenađuje baš zato što je relativno nov (ustrojen je 2010.) i što vidim da se sve više i sve bolje razvija. Također, interdisciplinaran je i baš iz tog razloga bio je moj prvi izbor. Iako sam razmišljala o upisu na Novinarstvo u Zagrebu, odabrala sam Kulturologiju jer sam shvatila da mi ona pruža mnogo više mogućnosti, odnosno teorijskog, ali i praktičnog znanja o mom budućem zanimanju. Ovdje sam u mjesec dana studiranja dobila odgovore na mnoga svoja pitanja.

Ovaj Odjel povratio mi je želju za učenjem, radom na sebi te usavršavanjem u onomu što volim, što mi je i bio cilj. I da budem iskrena, nadmašio je sva moja očekivanja. Na njemu napokon živim svoj san. Ovaj Odjel dopušta mi da budem svoja u potpunosti, a i da izrazim svoje mišljenje o nekoj tematici. Ovdje riječ obrazovanje zaista podrazumijeva obrazovanje, a ne robotizirano ponavljanje napamet naučenih definicija. Čak i ono što moramo naučiti napamet, primjenjivo je u praksi i znamo da to učimo s nekakvom svrhom, a ne zbog dobivanja dobre ocjene.

Također, u ovih sam mjesec dana imala prilike doživjeti toliko lijepih stvari i toliko toga naučiti što možda niti nije imalo veze toliko sa samim gradivom, koliko s mojim duhovnim razvojem i napretkom. Važno je naglasiti da se ovdje ne uči samo o maloprije navedenim terminima poput odgovora na pitanje kako postati dobar novinar. Ovdje se spontano uči i o zajedništvu, velikoj dozi tolerancije i međusobnom poštivanju. Ovdje u samo mjesec dana možeš naučiti kako uvažiti nečije mišljenje koje se možda ponekad sukobljava s tvojim. I shvatiš snagu prijateljstva i zajedništva. Shvatiš da ipak postoje ljudi koji će te prihvatiti takvog kakav jesi. Uz njih možeš u potpunosti biti svoj, bez da te itko osuđuje ili da te smatra drugačijim. Dapače, ovdje kao da je različitost nekako poželjna i ljudi ju cijene. Unatoč toj različitosti, ovdje smo svi jedno i mi, odnosno studenti prve godine na putu smo da postanemo poput prave male studentske obitelji koja zajedno ruča, uči, razgovara, zafrkava se i provodi mnogo vremena zajedno. Baš zato što nas je relativno malo, pogotovo u usporedbi sa studentima drugih fakulteta, ta nam spoznaja daje priliku da se još više upoznamo, zbližimo i shvatimo tko nam odgovara, a tko ne. Iako, osobno sam u mjesec dana s nekim ljudima ovdje stvorila dublju povezanost nego s ljudima s kojima sam, recimo, četiri godine išla u srednju školu. To je kulturologija. To je ljubav.

Nimalo ne žalim što mi je ovaj Odjel bio prvi izbor na popisu mojih fakulteta. Ne žalim što sam napokon uzela svoj život u svoje ruke i odlučila živjeti svoj san, neovisno o tomu što će drugi misliti. Netko će reći da s ovim fakultetom nema posla. Ja opet i dalje gledam onu vedriju stranu i čvrsto tvrdim da ima. Ako nema, stvorit će se. Ljudi nisu dovoljno uporni. Nikada ne treba odustajati. Mi studenti ustvari imamo cijelu četu ljudi uz sebe. Profesori su tu za nas i mi smo tu jedni za druge. Što se tiče mene osobno, na neki sam se način s ovim Odjelom poistovjetila. I Odjel i ja borci smo koji ne odustajemo tako lako. Ovo je Odjel koji polako, ali sigurno prerasta u fakultet. Tako ću i ja, nadam se, ovdje dobiti priliku razviti se u potpuno zrelu, odraslu osobu te buduću spisateljicu i novinarku. To je moj san i to je ono što ja jesam. Samo ljubav.

Mirela Belaj
Medijska kultura, 1. godina