Seciranje grada: Osijek — konkatedrala sv. Petra i Pavla
Kada bi nekome rekli da vam govori asocijacije na riječ „Europa“, najčešće će pomisliti na europske metropole, idilične prizore priobalnih, ali i kontinentalnih naselja, a u takvim prizorima gotovo u pravilu nema ništa istaknutije od crkve, a Osijek tu zasigurno nije izuzetak. Kada se zateknete u Osijeku i pričate s lokalcima, svi će vam pričati “katedrala, katedrala, katedrala”, iako se zapravo radi o župnoj crkvi, ali koja zbog svoje veličine i značaja ima titulu konkatedrale. Jedno od čestih pitanja koje si zatim ljudi postavljaju je; Ali zašto nije katedrala?
Odgovor je jednostavan i nikada ga neću prežaliti. Naime kada se razmišljalo o razvoju biskupije jedan od najlogičnijih zaključaka bio je da sjedište biskupije treba biti u najvećem gradu, što je dakako bio Osijek koji je tijekom 19. stoljeća imao oko 20,000 stanovnika. Međutim, kao što je nebrojeno puta dokazano kroz povijest, odluke pojedinaca preokrenule su razvoj grada u drugom smjeru, a konkretno u ovom slučaju uprava grada Osijeka nije prihvatila uvjete formiranja središta biskupije u Osijeku, stoga je Strossmayer, koji je u to vrijeme bio biskup odlučio od Đakova napraviti pravo biskupsko središte. Odluka gradske uprave Osijeka dakako je razljutila Strossmayera jer je on rođeni Osječanin, stoga je navodno izrekao: Sada ću od sela napraviti grad! (referirao se na Đakovo koje je u ono vrijeme bilo poput većeg sela). U Đakovu Strossmayer gradi predivnu katedralu sv. Petra zajedno sa svim ostalim gospodarskim objektima u Đakovu i okolici kako bi se biskupija mogla opskrbljivati.
Strossmayer naravno nikada nije u potpunosti odustao od svoga rodnog grada te je nakon malo manje od 30 godina odlučio utjecaj biskupije proširiti i na svoj rodni grad što je tada bilo iznimno dobro prihvaćeno jer su tadašnji čelnici grada uvidjeli gospodarski značaj koji razvoj biskupije može donijeti na primjeru Đakova. Strossmayer stoga u Osijeku započinje gradnju konkatedrale sv. Petra i Pavla na mjestu male barokne crkve istoimenog naziva. Strossmayerova želja bila je da crkva bude gotička, nipošto renesansna jer je Strossmayer tvrdio da to nije stil za crkvu, što je u konačnici presudilo prilikom odabira izvedbenog projekta, iako je na natječaj pristigao rad izuzetno poznatog arhitekta Otta Wagnera koji je crkvu projektirao u stilu secesije (kao iznimni ljubitelj secesije nikada nisam imao snage prežaliti ovu odluku).
Kako god bilo, 1894. građani se opraštaju od barokne crkve sv. Petra i Pavla (u kojoj je i sam Strossmayer imao svoju mladu misu). Misa je završila pjesmom “Te Deum” (Tebe Boga hvalimo), a potom je bio svečani prijenos euharistije u crkvu sv. Roka koja je zajedno sa Kapucinskom crkvom određena da služi kao župna crkva dok se nova gradi. U mimohodu je sudjelovao gotovo cijeli Osijek; đaci, vatrogasci, vojna glazba, djevojke u crnini koje simboliziraju žaljenje za starom crkvom i djevojke u bijelom koje simboliziraju radost za novom, redovnice, redovnici i svećenici, župnik, Gradsko poglavarstvo i ostalo građanstvo. Svi nisu stali u povorku stoga su je pratili sastane. Za vrijeme mimohoda zvonila su sva zvona u Osijeku, grmjeli topovi, a vojna glazba i gimnazijski pjevači su se izmjenjivali.
U sklopu nekadašnje crkve nalazilo se i groblje te su posmrtni ostaci pokopanih Osječana na preneseni na Anino. One koje su pronašli kasnije tijekom kopanja temelja sahranili su u zajedničku grobnicu koja se nalazi ispod sadašnjeg zvonika. Ukupna površina crkve je 1060 m2, a ako se uzme da na m2 stane otprilike 3 osobe, u crkvu stane oko 3000 ljudi. Temelji su od betona što je tada bio novitet, a zidovi su od opeke. U cijelu crkvu utrošeno je 3 milijuna komada opeke, a staklarski radovi dogovoreni su s tirolskom slikarskom tvrtkom. Toranj je visine 90 metara, isto kao i nadmorska visina Osijeka. Konkatedrala imala je 5 zvona, a najteže je bilo težine 2665 kg. Naredbom vojnih vlasti 1916. uklonjena su 3 najteža zvona iz crkve. Crkva ima 5 oltara, a izuzev glavnog posvećenog sv. Petru i Pavlu postoje oltari Blažene Djevice Marije, sv. Terezije Avilske, sv. Josipa i sv. Antuna Padovanskog. Orgulje su nabavljene 1930-ih godina, a imaju 62 registra, tri manuala i pedal na električni pogon. U to vrijeme također je oslikan interijer crkve, a autor je akademski slikar Mirko Rački.
Većina radova završena je do 1898., a posveta je bila 20. svibnja 1900. godine. Na dan posvete prema tadašnjim proračunima u Osijeku je boravilo oko 5000 stranaca. Posveti crkve prisustvovalo je više od 50 svećenika iz đakovačke biskupije te nekolicina iz zagrebačke i pečuške biskupije. U povodu posvete crkve grad Osijek okićen je slavolucima, zelenilom i hrvatskim trobojnicama. Doček Strossmayera dan prije popraćen je bakljadom na glavnom trgu te pjevanjem „Lijepa naša domovino“. Dan nakon posvete u novoj crkvi je dijeljena sveta potvrda (krizma), a bilo je oko 4000 potvrđenika.
Tijekom 2. svj. rata crkva je teško oštećena, a u ime ratne štete crkva nije dobila nikakve odštete. Najveća oštećenja nastala su tijekom Domovinskog rata kada je crkva dobila preko 100 izravnih pogodaka.
Roko Poljak, Kulturalni menadžement
