Mitska je planina pala u (gotovo) jednom danu

Outdoor.Journal
Aug 22, 2017 · 8 min read

Velebitski je treking u Hrvata (i šire) uvijek bio THE treking. Prije osam godina jedan je čovjek rutu dugu 140 kilometara prošao za manje od 29 sati; rekord je to koji nitko nije uspio srušiti

Foto: Treking liga

Od 2003. do 2005. godine Velebitski treking se trčao u dužini od 140 kilometara, od Paklenice do Senja. Te su tri utrke postale kultne utrke i još se i danas prepričavaju — naročito ona održana 2005. godine. Te je godine Kristijan Šivak, jedan od najosebujnijih sportaša s ovih prostora, profesor povijesti i zemljopisa, dvostruki pobjednik Treking lige i najbrži Hrvat na najprestižnijoj svjetskoj treking utrci, Ultra Trail Du Mont Blanc — postavio rekord Velebitskog trekinga koji su mnogi godinama bezuspješno pokušavali oboriti. Kristijan je te godine 140-kilometarski Velebit, sa 6,000 metara uspona, “sašio” za nevjerojatnih 28 sati i 35 minuta. Za usporedbu, boljim planinarima ova ruta traje najmanje pet dana.

Ovo je njegova priča.

Godinu dana nakon mog prvog, konačno se ponovio taj Velebitski treking. Nekad se stvari u nekom dijelu života, u ovom slučaju sportskog, savršeno poklope. Naime, te 2005. godine utrka se trebala održati u prvom vikendu srpnja, ali su organizatori utrku zbog Europskog prvenstva u planinskom trčanju pomaknuli sedam dana kasnije, što je bio pun pogodak. Planiranog je vikenda vrijeme bilo katastrofalno — tri dana teške kiše i temperature oko nule na najvišim velebitskim vrhovima, dok je tjedan dana poslije sve bilo onako kako treba biti.

Danas se s nostalgijom prisjećam tih dana, te mješavine straha, nervoze, uzbuđenja i psihoze koja je trajala tjednima prije utrke, čekiranja staze i dvojbi (ići preko Miljkovića peći ili kroz Ramino korito), savršeno odrađenog punjenja ugljikohidratima, brojnih nezaboravnih histeričnih poruka na mom blogu i spisateljskog entuzijazma nakon utrka koji mi sada toliko nedostaje. I kako samo zavidim onima koji tek počinju jer proživljavaju isto ono što sam i ja, nekad davno, davno…

S kim provesti noć
Na žalost, treće izdanje ove mamutske ultre (i do ovogodišnje istarske stomajlerice najduže treking utrke u Hrvatskoj) okupilo je manje od pedeset hrabrih, što je značilo da je u takvom obliku više neće biti — no to su bila druga, vremena malobrojnih pionira… Najsmješnije prije samog starta na ulazu u kanjon Velike Paklenice bješe što se najžešće, iznad po zemlji rasprostrtih karata, raspravljalo o tome kako doći do Batinovice, a ona se nalazi u zadnjoj desetini od cilja ove 140 kilometara duge utrke; tamo bi dospio tek svaki peti natjecatelj, dok bi pored imena četiri petine preostalih stajalo DNF.

Foto: Treking liga

Toga sam puta krenuo sam lagano. Legendarni dvojac Bjelovaraca koji uvijek pakleno starta (ali brzo izgori) i prvi favorit utrke i tada najjači hrvatski treker Marko Rajković daleko su naprijed, pobjednik prva dva izdanja (2003. u paru sa Slobodanom Soldom), treking institucija u Hrvata, Ivan Ferenčak — Ferro je treći, a ja se gegam lagano iza njega. Već nakon dvadeset minuta prvi put se javlja moja štoperica — vrijeme je za prvu porciju izotoničnog napitka — štreberski pristup koji je dao izvrsne rezultate, devetnaest popijenih litara, bez gubitka i grama mase u skoro trideset sati trkanja…

Od prve kontrole na Ivinim vodicama Ferro i ja smo zajedno. Pri izlasku na Čičinu dolinu, odakle pogled puca desno prema Svetom brdu, daleko ispred i visoko iznad sebe vidimo vodeće. Iako je utrka tek počela, za one koji se boje mraka, već počinje pitanje “s kim ćete provesti noć”. Ferro mi je malo prespor pa ga ostavljam, a prelazeći Bjelovarce prema Vaganskom vrhu, približavam se Marku, no on mi je prebrz.

Ali ja sam se osigurao — budući da nikada nisam po mraku bio sam u šumi, a ako to ne učiniš na Velebitu, kao da nisi prošao ultru, napravio sam jedan sljemenski noćni trening nekoliko tjedana prije utrke, čime sam stekao imunitet na mrak…

Dolazak na najviši vrh Svete planine uvijek je nešto posebno, no nema puno vremena za uživanje u pogledu: na Strugama me prva živa kontrola obavještava o trinaestominutnom zaostatku. Preko prijevoja Buljma krećemo u niže krajeve. Malo prije dolaska na Veliko Rujno, u zadnji trenutak zaobilazim veliku paukovu mrežu, što mi je sumnjivo jer ovdje je Marko morao proći prije mene. Enigma je razjašnjena pola sata kasnije.

Dok sam trčao otvorenom rujanskom visoravni, okrenuo sam se ne bih li ugledao koliko su iza mene progonitelji, a kad tamo — Marko! Kad me stigao, pokazao mi je veliko brdo iza nas — čovjek se zabunom popeo na Golić, zato nije prošao kroz onu paukovu mrežu…

Foto: Treking liga

Samoća je podcijenjena
Zvizdan na Rujnu bez hlada, penjanje na nepotrebni vrh i sumanuto trčanje za mnom učinili su svoje: ubrzo nakon što smo, poslije sela Račabuša, napustili Malo Rujno i ušli u šumu, sedam sati od početka utrke, Marko ostaje iza mene i tad počinje mojih samotnih dvadeset sati Velebita, vjerojatno najdraži trenuci na utrkama ikada jer — više sam puta rekao i napisao — samoća je podcijenjena!

Iako je u tom trenutku do cilja ostalo stotinjak kilometara, poremećeni mozak pobjedu je ukalkulirao šest milisekundi nakon prelaska u vodstvo! Ekstaza zbog novonastalog stanja dodatno je uveličala impozantnost Stapine — stijene, gromade, kamenčine ponad Tatekove kolibe, no to nema smisla opisivati — to treba vidjeti!

Slijedi najteži dio stare velebitske ultre, a i prošle dvije stotke između Starigrada i Karlobaga: od Stapa stalno gore-dolje po teško prohodnom terenu i stijenama uz teški uspon do samog Panosa, ali onda slijedi nagrada jer brojne livade dalje prema sjeveru, ako imate sreće da taj dio prođete po danu, pružaju fantastičan pogled prema moru i otocima.

Spektakularni zalazak Sunca dočekuje me na Šugarskoj dulibi, a onda palim lampu i ulazim u planet Mrak…

Foto: Treking liga

Spuštajući se strmom livadom prema Raminom koritu, napuštam vedru i zvjezdanu noć obasjanu Mjesečevom svjetlošću te ubrzo koračam kroz šumu i mrkli mrak baš pravog korita između dvije ogromne stijene čije se sjene bjelasaju u tami. Otkad je pala noć, nema više trčanja jer ne želim jurcati i gubiti markaciju. Začudo, potpuno je izostao i strah, šuma je nevjerojatno tiha, čujem samo svoje korake i potpuno sam koncentriran samo na kretanje.

Koliko mi se sve poklopilo (i dokaz da je za uspjeh često potrebna i sreća) je činjenica da su mi se baterije u čeonoj lampi potrošile pet minuta prije dolaska na tranziciju u Baškim Oštarijama, ali tada sam već vidio svjetla hotela Velebno, a otprilike istovremeno mi se odvalio i potplat cestovnih tenisica. Bilo bi dosta gadno tako hodati kilometrima ili mijenjati baterije u potpunom mraku…

Štapovi su precijenjeni
Na tranziciju dolazim nešto iza ponoći, potpuno svjež, bez naznaka umora i pospanosti. U 25 minuta sam se potpuno presvukao, napunio boce, pokušao juhu i krenuo dalje. Kasnije sam čuo da je ekipa po mom odlasku, zbog iznenađujuće dobrog stanja, potiho govorila da sigurno idem ispod 30 sati (dotadašnji rekord bio je onaj Ferrin — 33 sata i 12 minuta).

Uz malo veće probleme s pogađanjem neoznačenog početka Premužićeve staze u mraku, već poodmakla noć i šezdesetak kilometara iza mene počinju uzimati svoje u vidu konstantne paranoje: jesam li na pravom putu? Pet puta vadim kartu, a na njoj je samo jedna staza, prepoznatljiva i slijepima po velikom kamenju kojim je podboltana! S druge strane, bahati se mozak ostatak noći čas bavio razmišljanjima hoću li ići ispod 26, 27, 28, 29 ili 30 sati, čas podsjećanjima na najgore scene iz filmova strave prenesenima u mračne velebitske vrleti…

Zorom sam pokušao nastaviti s gel terapijom, ali pri prvom “zalogaju” skoro sam povratio pa napuštam kemiju. Palim i mobitel, saznajem da Marko umjesto po Premužićevoj brije po Kizi i ostalim kukovima, a kako više nisam sav svoj, poruke su mi se pomiješale — onu staru da je Ferro sat i pol iza mene doživljavam kao najsvježiju, iako je on prespavao u skloništu kod Šugarske dulibe i ujutro odustao. Otada do kraja utrke mislim da me goni opaki dvostruki pobjednik.

Foto: Treking liga

I konačno, oko 8 sati ujutro — Alan! Vrijedni momak koji je dežurao na toj kontrolnoj točki, pitao me gdje su mi štapovi, a ja mu odgovorih da su štapovi precijenjeni. Kakaova duhovitost, generirana neprospavanom noći i dvadesetak sati utrke!

Budući da mi je dionica Baške Oštarije-Alan uvjerljivo najlošija, uvjeren sam da mi se Ferro približava i odlučujem dati sve od sebe do Zavižana kako bih obeshrabrio svog imaginarnog protivnika pa sam tu dionicu prešao za 2 sata i 40 minuta. Dok sam se krijepio pored doma, bojažljivo sam gledao prema makadamu hoće li se netko pojaviti, da bih kasnije saznao da se drugoplasirani tu pojavio pet sati poslije mene! Pri odlasku sa Zavižana rekoše mi da mi je i osam sati do Senja dovoljno da srušim rekord, na što sam patetično odvratio da ću ići ispod 30 sati ili umrijeti!

Cilj nije glamurozan
Slijedi finiš… Da, na ovakvoj utrci, četiri i pol sata jest finiš! Što ne valja kad si vodeći? Stalno se zabijaš u paučje mreže ili se zaustavljaš u zadnji trenutak i sa strahopoštovanjem proizašlog iz impozantnosti graditelja zaobilaziš iste…

Od Oltara do početka planinarske staze za Batinovicu prolazim agoniju — za mene uvjerljivo najgori dio staze u vidu tri kilometra podnevnim Suncem užarenog asfalta…

S Batinovice puca pogled prema senjskoj kuli Nehaj koja djeluje prokleto daleko, gotovo nedostižno, a malo ispod nje, na posljednjoj kontrolnoj točki, slijedi iznenađenje — nema cvikalice! Pali mobitel, gubi vrijeme dok te imaginarni gonja, zovi Šimuna, jesam li na pravom mjestu?! “Dečki još nisu stigli postaviti kontrolu, kreni prema cilju, čekamo te!”

Naravno da prema makadamu za Senj ne pogađam najkraći put, već se bespotrebno penjem kako bih zaobišao gustu šumu kroz koju je nemoguće proći. Na strmom spustu po livadi, daleko od bilo kakve staze, okreću mi se tenisice, žuljevi rasturaju, sunce prži…

Foto: Treking liga

Na makadamu nova kalvarija, ne mogu više trčati ali pokušavam se natjerati. Dugo trčim lagano, pa kratko brzo, namještam sat kako bih minutu trčao, a minutu hodao, no ni to ne pali… Konačno dolazim na asfalt.

Kula je još daleko pa sumanuto trčim jer mi se čini da neću ići ispod 29 sati. Sreća što je cilj pomaknut s rive na kulu — sat pokazuje 28 sati i 36 minuta!
Ulazak u cilj na trekingu nije nimalo glamurozan, dočekuje me jedan čovjek.

Ali sve je to nebitno jer je zadovoljstvo utrkom nemjerljivo i — budući da je mogu nazvati i utrkom života — ostaje za cijeli život…
Bila je to utrka koja se nikad ne zaboravlja i koja će se prepričavati dok je trekinga u Hrvata…

Outdoor Journal

)
Outdoor.Journal

Written by

Outdoor Journal

Boravak u prirodi nije više vremenski luksuz već potreba koja opušta i nadahnjuje. Od rekreacijskog trčanja do treking utrka, od savjeta za kupnju bicikala do ekstremnog brdskog biciklizma preko škrapinga i pilatesa do učinkovite prehrane Outdoor Journal je koristan vodič.

Welcome to a place where words matter. On Medium, smart voices and original ideas take center stage - with no ads in sight. Watch
Follow all the topics you care about, and we’ll deliver the best stories for you to your homepage and inbox. Explore
Get unlimited access to the best stories on Medium — and support writers while you’re at it. Just $5/month. Upgrade