Mentor u znanosti — učitelj, partner ili diktator?

Published in

Penkalin blog

11 min readNov 25, 2022

by Dr. sc. Danijela Poljuha

„Mog mentora nikad nema!“
„Uopće ne razumijem što on od mene želi!“
„Već sam na trećoj godini doktorata, a još uvijek nisam objavio rad!“
„Moj mentor neskriveno protežira moju kolegicu!“
„Radim danonoćno, vikendima i praznicima, a mentorica nikada nije pokazala da to primjećuje ili da cijeni moj trud!“….

Zvuči poznato?

Itekako. Slušamo to svakodnevno u akademskom svijetu, većina nas je to prošla ili prolazi kroz slična iskustva i gotovo bismo mogli reći da je ova vrsta frustracije postala „normalna“ pojava. Ali to nije i ne bi smjelo biti normalno! Jesmo li se ikada zapitali koji su uzroci tome, gdje griješimo i je li moguće izbjeći ovakve situacije? Je li problem samo u (lošim) mentorima? Ili u priči ipak postoji i druga strana? Dopustimo si pogledati ove situacije i iz druge perspektive. One mentorske.

Pogled s „Tamne strane“

Kao mentor s ponešto iskustva u mentoriranju studenata i mladih istraživača, doživjela sam fantastična iskustva koja su mi trajno obogatila život i poimanje svijeta, ali i ona druga, koja su također ostavila traga. Nakon svega, ipak smatram mentorstvo najljepšim, ali i najodgovornijim dijelom znanosti. I, paradoksalno, dijelom znanosti o kojem se najmanje govori. Točnije, uopće se ne govori.

U našoj znanstvenoj zajednici još uvijek (s tek malim pomacima u novije vrijeme) ne dobivamo formalno obrazovanje za temeljne vještine koje su nam kao znanstvenicima apsolutno nužne u svakodnevnom životu, npr. kako pisati, kako prezentirati svoj rad ili kako mentorirati druge.

Znači, mentorstvo je nešto što dolazi „usput“, u hodu učimo na vlastitim greškama i radimo to s manje ili više uspjeha, što u prijevodu znači s manje ili više pozitivnog ili negativnog utjecaja na tuđe životne i karijerne putove. Kad to ovako postavite, ne zvuči baš tako bezazleno, zar ne?

No, vratimo se još dalje, na sam početak i korijen svega i postavimo si jedno jednostavno i banalno pitanje: Što je to mentor? Mislite da znate odgovor na ovo pitanje? Mislila sam i ja. No, jeste li sigurni?

Prema Hrvatskoj enciklopediji, mentorom se naziva osoba koja nekoga prati, savjetuje i nad njime bdije; savjetnik, voditelj. U prosvjeti, stariji nastavnik koji vodi i upućuje učenike ili studente u završni ili diplomski rad ili nadgleda napredovanje nastavnika početnika, magistranada i doktoranada u izradbi magistarskih i doktorskih radova. Mentor se bira ili imenuje prema kriterijima struke (za ono područje u kojem je obrazovan) i iskustva (odsudna je uspješnost i pedagoško iskustvo). Mentor potiče samostalan rad učenika ili studenta, omogućuje susrete radi provjere napredovanja u izradbi rada, predlaže korekciju rada ako je potrebno, nadzire adekvatnost bavljenja temom, upućuje na pretraživanje potrebnih izvora teme te procjenjuje dostatnost kvalitete rada za pristupanje predočenju i obrani.[1]

No, je li mentor samo to? Treba li on biti samo to? Što očekujemo od svojih mentora?

Neki od mladih znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva koje sam pitala rekli su: „Očekujem da zna što radim i da mi može dati koristan savjet“, „Želim da mentor stane iza mene ako naiđem na problem, želim oslonac!“, „Jako mi je potrebno međusobno povjerenje!“, „Želim konstruktivnu i objektivnu kritiku“, „Želim da me poštuje, da mi pristupa kao osobi!“, „Mentor bi morao znati slušati i znati kako treba razgovarati sa mnom“, „Volio bih da me podrži u nekim mojim idejama, da me pusti da eksperimentiram i da mi da određenu dozu slobode!“, „Mentor mora biti voljan učiti i mora biti svjestan da ne zna sve“, „Dobar mentor mora znati dobro prenijeti znanje i dobro temeljiti svoje odluke“, „Mentor bi trebao biti empatičan, pristupačan i otvoren, jednom riječju — čovjek“, „Mentor bi trebao voljeti svoj posao i u njemu uživati, jer tada nijedan izazov nije prevelik i ništa nije teško“, „Važno mi je da u odnosu sa svojim mentorom osjetim da smo tim, da smo na istoj strani, da radimo skupa. I da dijelimo istu strast i adrenalin“, „Želim IMATI MENTORA!“.

I svi do jednog, u svojim su odgovorima bili vrlo strastveni! I vrlo osobni. Složili su se u tome da je mentor puno više od korektora i kontrolora. I nadređenog.

Puno je to očekivanja od jednog mentora, zar ne?

U literaturi [2] se navodi šest dominantnih razloga koji definiraju zadovoljstvo ili nezadovoljstvo mentorom:

intelektualni/profesionalni razvoj
zanimanje za mentoriranog
profesionalnost
osobnost
način savjetovanja
pristupačnost

Prema studiji [3] iz 2019. godine, provedenoj među američkim studentima prirodnih znanosti, najčešći su uzroci nezadovoljstva mentorom, poredani po važnosti, sljedeći: mentorova odsutnost, zlouporaba moći, neslaganje karaktera/osobnosti (međuljudska neusklađenost), nedostatak podrške u karijeri, nedostatak psihosocijalne podrške, neusklađena očekivanja i nejednak tretman. Iz svega navedenog lako je zaključiti — uloga mentora je višestruka i kompleksna i bazira se na osobnom odnosu između mentora i mentoriranog.

Erin Dolan, profesorica inovativnog znanstvenog obrazovanja na Sveučilištu Georgia u Sjedinjenim Državama, smatra da mentorstvo podrazumijeva tri različita tipa podrške koju mentor treba pružiti osobi koju mentorira. Dva su tipa povezana s podrškom u karijeri: prvi je tip kratkoročna podrška odnosno usmjeravanje trenutačnog rada ili obrazovanja; drugi je tip dugoročna podrška odnosno usmjeravanje karijernog razvoja. Treći je tip psihosocijalna podrška, kroz koju mentor pomaže prebroditi probleme na osobnijoj razini. Na primjer, u situaciji kada ste u krizi ili potišteni mentor je taj koji vam može podići samopouzdanje, dati vam poticaj, podijeliti s vama vlastita slična iskustva i pružiti vam emocionalnu podršku. [4]

Mentorstvo je odnos!

Osnova dobrog mentorskog odnosa je povjerenje. To podrazumijeva i određenu dozu otvorenosti u komunikaciji, u kojoj obje strane iznose neke osobne stavove, slušaju onu drugu i odgovaraju na njene potrebe.

Kako to postići? Može li se to postići sa svakim? Kao i u svim drugim odnosima, i u ovome se moraju zadovoljiti određeni preduvjeti. Mora postojati određena doza empatije s obje strane i mora postojati kompatibilnost karaktera.

No, kako postići taj savršeni spoj? Kako naći savršenog mentora? Ili savršenog doktoranda, diplomanta, studenta? Je li to pitanje sreće? Ne bi trebalo biti.

Znači li to da se pravi mentor/mentorirana osoba odabire, a ne dodjeljuje? Osobno smatram da bi tako trebalo biti.

Ali za dobar odabir moramo znati što želimo i koja su nam očekivanja od druge strane. Kao prvo, treba biti svjestan da savršenstvo ne postoji! U prilici u kojoj je to moguće dobro je, osim oslanjanja na prvi dojam, prikupiti i što više informacija o drugoj strani, po mogućnosti iz više izvora te nakon toga prema vlastitim kriterijima i prioritetima, svjesno i analitički pristupiti izboru.

Gledano iz perspektive mentora, konkretno i pojednostavljeno, dobro bi bilo da potencijalni mentor samome sebi postavi jednostavna pitanja poput npr. „Mogu li funkcionirati s osobom po temperamentu toliko različitom od mene?“ ili „Hoće li me smetati tako izražena samouvjerenost za koju nisam sigurna ima li uporište u stvarnom znanju?“ ili „Hoće li uspostavljanje otvorene i iskrene komunikacije s tako izrazito introvertiranom osobom zahtijevati previše energije od mene?“. Bolje je preispitati vlastite sklonosti i granice prije početka suradnje negoli tijekom nje. Čvrsto vjerujem da su ovakva procedura i iskrenost prema samome sebi preduvjeti za pravi odabir.

No, čak i ako se ovaj veliki prvi korak uspješno prebrodi i dogodi se dobar mentorski spoj, priča tu ne staje. Tek tada slijedi njezin najvažniji dio — izgradnja ovog odnosa, međusobno prilagođavanje, definiranje osobnih i zajedničkih prioriteta i očekivanja.

Nimalo lak zadatak. Pogotovo za mentora. A još više za mentora koji ŽELI BITI DOBAR MENTOR. Jer ako ozbiljno pristupite ovom pitanju, morate se iskreno zapitati: je li to previše očekivanja od jedne osobe?

Mentor nije Superman!

Mentor je po definiciji stručna osoba s iskustvom. Kao takva, najčešće ima veliki broj obveza i zaduženja. Mentorstvo je, zahvaljujući formalnom sustavu vrednovanja (na koji on sam nema upliva), vjerojatno negdje pri začelju njegovih karijernih prioriteta. A vjerovali ili ne, mentor ima i privatan život. Sve to podrazumijeva klasične ljudske obrasce ponašanja u kojima ne prevladava u svakoj situaciji profesionalni pristup gdje su emocije potisnute u stranu. Velika je vjerojatnost da će mentor nekada biti umoran, frustriran, neraspoložen, da nećete biti u „istoj fazi“ ili da će možda biti nedosljedan u svojim očekivanjima i postavljenim zadacima, a možda i svjestan da ne može udovoljiti velikim očekivanjima doktoranda. No, to ne znači da mu nije stalo ili da se ne trudi dovoljno ili da je to trajno stanje koje treba biti uzrok obostranih frustracija.

Stoga je za ostvarivanje dobrog mentorskog odnosa izuzetno bitno odmah na početku definirati stav i očekivanja obje strane. Mentor treba biti svjestan vlastitog stila rada i treba biti u mogućnosti prilagoditi se doktorandu i njegovim potrebama. Također, mora jasno definirati svoja očekivanja koja ima kao mentor. Doktorand bi, s druge strane, trebao definirati svoje prioritete, objektivno sagledati okolnosti u kojima rade on i mentor te sukladno tome pokušati svesti svoje želje i očekivanja u realne okvire.

Sve to zvuči jako logično i razumno, baš kao da se podrazumijeva samo po sebi i da bi, kao takvo, moralo ići glatko. No, u stvarnom životu bezbroj je scenarija koji radnju ove mentorske priče mogu odvesti u najnevjerojatnije zakučaste zaplete, presložene za ovu priliku i ovaj mali tekst.

Zato ću se ovdje ograničiti na osobno viđenje i iskustvo.

Mentorstvo se uči

Je li mentorstvo instinktivno? Nije. Mentorstvo se uči i usavršava. Ali od koga učiti kada u svojoj karijeri i osobnom rastu niste imali prave modele i uzore? Od mnogih ćete kolega čuti da nisu imali prave mentore, da nisu adekvatno vođeni i da im je to jako otežalo napredovanje i razvoj karijere. Loša iskustva, po meni, su također izvor lekcija o tome kakav mentor NE TREBA BITI. Nasuprot tome, postoje i fantastični primjeri mentorstva, iako najčešće u drugačije postavljenim znanstvenim sustavima. Preporučila bih, primjerice, izvrstan Nature Careers Podcast [5] autorice Julie Gould posvećen temi mentorstva u znanosti. Iako, ne smijemo zanemariti činjenicu da je „prepisivanje“ inozemnih modela teško primjenjivo u našoj sredini.

Pa kako onda i od koga učiti?

Ne smijemo zaboraviti još jednu činjenicu. Formalno mentorstvo nije jedino mentorstvo koje nam je dostupno. Na našem će se putu u određenoj fazi života u većini slučajeva naći osobe koje će nas inspirirati i u nekoj mjeri neformalno mentorirati. Može to biti stariji i iskusniji kolega u timu ili laboratoriju, poslijedoktorand, voditelj projekta u čiju smo realizaciju uključeni, a može to biti i mlađi kolega s iskustvom u situacijama poput one u kojoj smo se našli ili supervizor našeg istraživačkog ili diplomskog rada, koji će nam pružiti stručnu i osobnu (iako samo neformalnu) podršku i vodstvo. To su „mentori“ koje smo sami odabrali i koji su tu ulogu prirodno i spontano prihvatili. Moja najtoplija zahvalnost upućena je tako kolegici koja me je uvela u prve laboratorijske znanstvene korake, nešto mlađem kolegi prema čijim protokolima i danas radim kao i najdražem profesoru kojeg smatram karakternim i znanstvenim uzorom i kojem se često obraćam za mišljenje, provjeru i korekciju vlastitih djela i zaključaka.

Uz sve što sam do sada napisala, mogla bih dodati i ovo. Moja osobna definicija mentora, u slobodnom bi tumačenju glasila — Mentor je onaj na koga pomislimo kada radimo nešto što nam je važno i upitamo se, „Što bi on rekao da ovo vidi?“

Iako se u Hrvatskoj jako malo govori o mentorstvu u znanosti, ohrabrujuće je da ipak postoji literatura o toj temi. Izdvojila bih nekoliko izvora. Ako želite biti dobar mentor, možete naći vrlo korisne savjete i upute za dobro mentorstvo u dvojezičnom fakultetskom priručniku „PROFESIONALIZACIJA DOKTORSKE IZOBRAZBE Vodič za mentore i doktorande“ koji je 2016. godine izdao Fakultet prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu [6]. Tu je nadalje i Vodič za mentore Doktorskog studija Pravnog fakulteta u Rijeci izdan iste godine [7]. VODIČ ZA MENTORE Doktorskog studija Jezikoslovlja Filozofskog fakulteta u Osijeku [8] će vam osim korisnih savjeta ponuditi i obrazac za samoevaluaciju odnosa mentora i mentoriranog.

Jesam li se testirala, tj. samoevaluirala? Pa naravno! Rezultat? Hm, pa recimo da imam još na čemu raditi :D

Mentorstvo je privilegija!

Mentorstvo je velika odgovornost. Ali biti mentorom je i privilegija. Mentorstvo nam omogućava rad s mladim ljudima, koji su često pametniji, brži i sposobniji od nas, a jedino što im nedostaje je iskustvo. Mi mentori u taj „projekt“ unosimo element iskustva, vodstva i podrške, ali druga strana donosi novu energiju, drugačije poglede, inovativne ideje i novu dozu entuzijazma koje smo mi možda vremenom izgubili. Za mene osobno, mentorstvo je ravnoteža između usmjeravanja i slobode. Smatram to timskim radom u kojem prevladava partnerski odnos, ali u kojem postoji i jasna podjela uloga. Izazov je zajednički, kao i uspjeh, radost i ponos koje zbog tog uspjeha dijelimo. Mentorstvo nije savršen odnos, ali mora biti odnos u kojem obje strane trebaju rasti i razvijati se.

Svaki mentor ima svoje kriterije odabira osoba koje želi mentorirati, definirane vlastitim karakterom i formirane kroz vlastita iskustva. Nekada je to, priznajmo, odabir baziran isključivo na kompetencijama kandidata na papiru, trenutačnom potrebom za radnom snagom i svim onim svakodnevnim prozaičnim nužnostima. No, u većini slučajeva, vjerujem, ipak nije tako.

Pisanje ovoga teksta bilo je dobra prilika za preispitivanje vlastitih mentorskih kriterija.

Što ja osobno očekujem od svojih studenata, doktoranada, poslijedoktoranada? Na čemu se bazira moj subjektivni izbor osobe? Što mi je najvažnije?

Otkrila sam da su mi kriteriji vrlo jednostavni. S godinama su sve manje bazirani na kvalifikacijama na papiru (iako ih ne zanemarujem u potpunosti), a sve više na elementima karaktera i osobnosti.

U čovjeku želim prepoznati iskru, kreativnost, zrelost, samostalnost, samokritičnost, sklonost samoizgrađivanju i motiviranost. Važna mi je i sklonost timskom radu i izražena želja da doktoratu/projektu pristupi kao našem zajedničkom izazovu. Cijenim i osobine koje sama nemam jer od osobe koju mentoriram želim i učiti.

Jesam li idealist? Uvijek. Je li mi moj pristup donio i uspjehe i razočaranja? Da, i velike i male.

Je li ovakav stav doveo do prerastanja mentorskog odnosa u prijateljstvo? Da, i smatram to velikim bogatstvom. Daje li mentorstvo poseban smisao znanstvenom radu? Sasvim sigurno. Vremenom ga počinjem smatrati jednim od najsmislenijih dijelova znanstvene karijere. Složila bih se s dr. sc. Viditom Viyada, profesoricom neurobiologije s Tata Institute for Fundamental Research u Mumbaiju (Indija) i dobitnicom Nature nagrade za mentoriranje u znanosti koja je to lijepo izrazila: Mentoring is almost as critical as the journey of science itself.

Motiv za mentorstvo

Za kraj, kao dodatni motiv za rast i usavršavanje u mentorstvu, voljela bih podijeliti s vama riječi svojega dragog kolege i suradnika, danas poslijedoktoranda na programu fitomedicine na Sveučilištu u Pretoriji (JAR). Prenosim u originalu njegove riječi kojima opisuje svojega mentora.

He is a man of great vision and experience, he provides great guidance to his students in his best capacity, he fights for his students and staff, and he knows how to connect with people at both social and intelligence levels. He helps students to navigate difficult circumstances. He gives people platforms and enables them to advance their own research and gives them space to take personal but guided responsibility. He encouraged and embraced diversity. He brought the Phytomedicine programme to the global audience through his travels and outputs.
He built and fought for the Phytomedicine programme and gave sail to its wings, providing a solid foundation for our research programme — its students and staff. This is why past students would always want to come back because the Phytomedicine programme will always be our home.

Ako ikada itko o meni pomisli ili izrekne samo maleni dio upravo napisanog, bit će to ispunjenje mojih najdubljih želja i sva će moja nastojanja dobiti smisao.

A vama prepuštam da procijenite, vrijedi li uložiti trud, napor i odricanje na putu prema postajanju boljim mentorom.