Friedrich Nietzsche i evolucija neumjerenosti — Evolucijska zamka za nadobudnog Ubermenscha

Rasprava o neumjerenosti dobar je trenutak da vas sve napokon malo bolje uvedem evolucijski pogled na život.

Evolucijska psihologija temelji svoje spoznaje između ostalog na spoznajama iz polja genetike, antropologije, neuro-psihologije, psihologije i biologije i ukazuje da iako ljudi danas žive u nevjerojatno naprednom svijetu virtualne stvarnost i svemirskih putovanja, sve ove civilizacijske dosege smo izgradili na umu koji se razvijao i prilagođavao za život u lovačko sakupljačkim društvima kamenog doba negdje na afričkoj savani. Sve što mi danas poznajemo kao kulturu staro je tek 10.000 godina što je tek treptaj u evolucijskoj povijesti naše vrste koja seže milijunima godina u prošlost.

No usprkos našem obrazovanju, modi, vještinama snalaženja na internetu ili korporativnim strukturama današnjice, i dalje nas vode iste motivacije i isti nagoni koji su našim precima iz savane omogućavali da uspješno prežive, pronađu partnere, stvore potomstvo i to potomstvo pripreme za idući životni ciklus.

Dakle, kao što naša tijela stoje kao svjedok milijuna godina evolucije, naš um i njegovi nagoni, potrebe i vrline svjedoče istom procesu selekcije i neka naša ponašanja i motivacije su urođene. Ukratko, iako smo uspješno izveli našu vrstu iz kamenog doba, nismo još niti blizu uspjeli maknuti kameno doba iz nas samih.

Why then, can one desire too much of a good thing?

U vrijeme kada smo se formirali kao vrsta nismo živjeli u obilju u kojem živimo danas. Sve one stvari koje su nam bile važne za preživljavanje i razmnožavanje — poput hrane, statusa, strateških informacija o našim prijateljima i neprijateljima ili partnerice i partneri voljni za reprodukciju — bile su ili ograničene ili su zahtijevale nevjerojatan trud da bi ih osvojili. Naši preci koji su bili najmotiviraniji da ih osvoje ujedno su i oni koji su imali najveću vjerojatnost preživljavanja.

I mi danas smo izravni potomci tih predaka koji su bili spremni žrtvovati sve da bi se domogli masne, slane i slatke hrane, ključnih informacija o svojoj okolini ili prilika za razmnožavanje.

Ono što želim reći jest da smo razvili motivaciju ali ne nužno i restrikciju.

Zanimljivo je to da danas, u ovom naizgled artificijelnom svijetu, možemo te prastare motivacije prepoznati bolje nego ikada prije. I to na mjestima na kojima bi ih najmanje očekivali. Na dugim odjelima supermarketa, na meniju našeg omiljenog restorana, na policama knjižara, televizijskom programu u prime time terminima ili na bespućima interneta.

Naime u sustavu gdje potražnja definira ponudu, naši porivi stvaraju tržište, a kompanije čiji opstanak ovisi o zadovoljavanju naših potreba, ne samo da su postale dobre u njihovom zadovoljavanju. Postale su predobre.

Oni podražaji koje smo kroz našu dugu evolucijsku povijest dobivali na kapaljku danas nas bombardiraju sa svih strana — naograničen izbor, masna hrana, priče o detaljima života drugih ljudi i pogled u njihovu intimo kroz sapunice i reality showove, i od nedavno kroz facebook postove i instagram storye. Prirodne žudnje dobivaju neprirodno zadovoljenje.

Evo i primjera

Naši preci bili razvili su apetit za masno, slatko i slano. Hrana koja je imala te kvalitete bila je rijetka ali i ključna za preživljavanje. Ti isti pretci morali su tako riskirati život kako bi se domogli malo dragocjenog meda koji bi njih i njihvo potomstvo držao na životu još koji dan. Danas tu našu žudnju iskorištavaju kompanije koje stavljaju sve više soli, šećera i masti u sve prehrambene proizvode. Rezultat je taj da su evolucijski super-stimulusi poput hamburgera i slatkih gaziranih pića pokorili planetu i da se razvijeni (a i ne toliko razvijeni svijet) bori s epidemijom pretilosti, a kardiovaskularne bolesti su najčešći uzrok smrti na planeti. Više od bilo koje druge bolesti, predatora ili prirodnih katastrofa! Uzmite trenutak da vam ova informacija „sjedne“.

Evo i jedan možda aktualniji primjer. Internet i društvene mreže također su primjer evolucijskog superstimulusa. Naša potreba da tražimo nove informacije koje nam potencijalno mogu značiti razliku između života i smrti i koja nas je nagnala da akumuliramo znanje i stvaramo kulturu danas nam se ponovo obija o glavu. Internet i aplikacije poput Facebooka i Instagrama dizajnirane su upravo da iskorištavaju to potrebu za novim informacijama. Posebice novim i intimnim informacijama o ljudima s kojima dolazimo u kontakt. Svaki članak na internetu vodi nas na 10 novih članaka, a iza svakog osvježavanja stranice Facebooka čeka nas potencijalno „važna“ informacija. Taj mali prozorčić u život i razmišljanje druge osobe pruža nam informacije koje na naš mozak djeluju baš kao i hamburger ili slatko piće iz prijašnjeg primjera. I tako, osvježavanje po osvježavanje i shvatite da već 5 sati zurite u ekran i protratili ste još jedan dan.

Razne kompjuterske igre također „parazitiraju“ na našim urođenim potrebama za postignućem. Svaka virtualna pobjeda i bodovi koje skupite igrajući igru, u vašem mozgu ponovo okidaju centre za nagradu. Iste one koji su prije bili rezervirani samo za stvarna životna ostvarenja koja su vam povećavala vjerojatnost za preživljavanje i razmnožavanje. Isti taj mehanizam koji nas je motivirao da izađemo iz pećine, tražimo hranu i partnerice danas nas drži “zatočene” u našim domovima i pred ekranima.

Upravo zbog toga jer nikad ranije nismo bili navikli za toliku poplavu ovakvih evolucijskih “nagrada”, zatečeni smo nespremni. Neumjerenost nije neprirodna. Ona je nusprodukt okoline na koju nismo bili spremni i nije stvar toliko u tome da nas naši primitivni nagoni sabotiraju koliko je epidemija neumjerenosti posljedica naše nespremnosti na tržište spremno da odgovori na naše žudnje.

Jeli to argument protiv slobodnog tržišta?

Apsolutno ne. Zabrane bilo koje vrste vrlo rijetko imaju učinka. Da koristimo slavnu rečenicu ekscentričnog (i fikcionalnog) matematičara Dr. Iana Malcoma — Life.. uh.. finds a way.

Kultura je samo produžetak naš prirode i svaka kultura i civilizacija koja ju udomljuje koliko god ona represivna bila popustiti će pred našim nagonima. Umjesto represije, ta ista priroda koja nas je ostavila nespremne na život u obilju dala nam je i oruđe da se s tim izazovima borimo. No to oruđe je tupo, evolucijski novo, i zahtjeva trud. Da bi ga uspješno koristili moramo se potruditi i savladati ga. To oruđe je samodisciplina i smještena je u pred frontalnom korteksu. Najnovijem upgradeu našeg mozga.

Vrlina discipline

Za razliku od većine ostalih zvijeri, mi imamo sposobnost da prevaziđemo naše trenutačne nagone radi većih nagrada koje nas čekaju u budućnosti. Ovu sposobnost vidimo već kod male djece koja uspijevaju odoliti jedenju jednog kolača ako im obećamo dva u budućnosti. Ova naša sposobnost jedna je i od najzaslužnijih za svijet koji imamo danas. Kao primjer možemo uzeti strpljenje pripadnika prvih agrarnih društava koji su ulagali trud koji se isplatio tek mjesecima kasnije, ili napori prvih velikih civilizacija koje su gradile infrastrukture koje će tek njihovi potomci koristiti. Sposobnost odgađanja zadovoljstva, i umjerenost u zadovoljavanju naših nagona, jedna je od naših temeljnih vrlina.

Ova tema provlači se kroz gotovo sve religije i filozofije. Neumjerenost u jelu i piću jedan je od smrtnih grijeha, umjerenost u tjelesnim užitcima jedna je od temeljnih Aristotelovih vrlina iznesenih u Nikomahovoj etici, u Platonovoj Državi umjerenost je jedna od četiri temeljne vrline u društvu.

Danas ipak čini se da se ideja discipliniranog i strukturiranog života poistovjećuje s osjećajem zarobljeništva i opresije. No možemo li postići stvarno zadovoljstvo neumjerenim zadovoljavanjem naših nagona i traženjem ugode?

Moramo razumjeti da svaka naša akcija nosi i reakciju, a izbjegavanje obaveza i neumjerenost u zadovoljavanju naših nagona dugoročno nas lišava zdravlja i slobode ostvarivanja životnog puta koji bi nas učinio najsretnijima. Dugoročni ciljevi često nisu ostvarivi bez kratkoročnih žrtava.

I tu naš predfrontalni korteks dolazi u spas, no taj evolucijski novi — svjestan — dio našeg mozga zahtjeva trud i trening. On je tek alat koji imamo i koji moramo naučiti koristiti da bi se borili protiv naših nagona. Kao roditelj koji se brine za dijete dajući mu zadatke i ograničenja ili da koristim Freudianske termine — poput superega koji obuzdava id. Moramo pobijediti duhove naše evolucijske prošlosti kako bi dugoročno živjeli ispunjen život.

Dakle, dok nam zadovoljavanje nagona dolazi prirodno, korištenje našeg predfrontalnog korteksa i discipline čini se treba kultivirati. Iako će naša mogućnost samokontrole biti uvelike predodređena našom genetikom i skrivena unutar osobine ličnosti koju nazivamo savjesnost, kroz odgoj, učenje i promoviranje sustava vrijednosti, treniranje discipline i kroz mitove i svijetle primjere iz naše okoline možemo se nadati pozitivnom pomaku. Ključno je da ne odustanemo od ideje nadvladavanja samog sebe.

A jednom kada se pokrenemo, kada utrenirano taj moždani mišić, otkriti ćemo kako uskraćivanje i odgađanje trenutnog zadovoljstva i samo može postati nagrada. Upravo kao prolazak u novu razinu na video igrici, dan ispunjen vrlinom i svojevrsnom pobjedom nad samim sobom može “okinuti” iste centre za nagradu, stvarajući i trenutno zadovoljstvo i dugoročno blagostanje. Mnogi sportaši koji na svakodnevnoj bazi pobjeđuju sami sebe dobro su upoznati s tim osjećajem.

Selbstüberwindung

Za kraj jedna ideja koju je iznio Friedrich Nietzsche u svom djelu „Tako je govorio Zaratustra“. Selbstüberwindung ili nadilaženje samoga sebe. On vrlo dobro opaža da je čovjek, bez mogućnosti da obuzda vlastite nagona „samo“ čovjek. Samo jedna od zvijeri. Kao što smo ranije rekli, naša mogućnosti samokontrole i nadilaženje samih sebe je jedna od definirajući karakteristika naše vrste, ali ujedno i najmanje korištena. Skrivena. Neintuitivna.

Ona osoba koja se uspijeva otrgnuti slatkom zovu ugode i koja uspije pronaći poziv u humanizmu postaje Ubermensch. Ostavlja nas sve iza sebe i ostvaruje ne samo sebe već i preuzima teret izvođenja nas kao civilizacije sa granice propasti u svjetliju budućnost. U te prosvijetljene pojedince i danas su položene sve naše nade — od rješavanja gorućih problema poput epidemija zaraznih bolesti, gladi i siromaaštva ili globalnog zatopljenja do planiranja daleke budućnosti naše vrste koja će sezati eonima nakon što oni sami više neće postojati. Tihi su to heroji koji karijere kroje u bolnicama, laboratorijima i kabinetima, daleko od svjetla kamera.

Postići sve to, bez vanjskog sustava vrijednosti, i usprkos naizgled nihilističkoj spoznaji o besmislu i prolaznosti ljudskog života i bez nade za neko otkupljenje ili vječni život — to je selbstuberwindung. To je najbolje skrivena tajna našeg uma. To je onaj zadnji boss level igrice života do koje moramo stremiti da dođemo.

Dakle, čini se da u ovom svijetu preplavljenom distrakcijama i insta-grad podražajima, želja za osobnim rastom, predanost napretku, samo-kritičnost i rad na sebi vrline su koje više nego ikada moramo kultivirati, jer opasnost lagodnog ali ultimativno protraćenog života vreba više nego ikad. Osobine su to koje mogu nadahnuti i druge i koje imaju potencijal da stvore svijetliju budućnost za sve nas. Zadovoljavanje vlastitih hirova i nagona, ne kritično samo prihvaćanje, traženje privilegija i odricanje vlastite odgovornosti za svoje životne odabire i njihove posljedice put su u propast.

Samo thread carefully, ovakva visoka očekivanja od nas samih mogu izazvati i prijezir prema samome sebi kada ta očekivanja ne ispunimo. No jel to žrtva koju trebamo podnijeti da bi ostvarili napredak i ostavili trag? Na vama je da odlučite.

“…Behold, I teach you the overman. Man is something that shall be overcome. What have you done to overcome him? All beings so far have created something beyond themselves; and do you want to be the ebb of this great flood and even go back to the beasts rather than overcome man? What is the ape to man? A laughingstock or a painful embarrassment. And man shall be just that for the overman: a laughingstock or a painful embarrassment…”

P.S. neki će primjetiti da je malo čudno spominjati Nietzchea u kontekstu umjerenosti kad je i sam definirao život kao neutaživu želju za moći, a idealno društvo kao ono koje nezaustavljivo raste, no umjerenost u ovome konekstu tek je simptom našeg rasta kao osobe