(r)Evolucija Prokrastinacije
Škola je počela, studenti se pripremaju za rješavanje ispita koji su im ostali od proljetnih rokova, a naše «to do» liste i sve obaveze koje smo početkom ljeta ostavili za «kasnije» su nas počele sustizati. Realnost svakodnevnih obaveza je ponovo pred nama, a s njom i neodoljiv poriv da ih odgodimo ili prebacimo za «malo kasnije»…
Ta naša osobina da odgađamo izvršavanje obaveza, posebno prisutna u školskom i studentskom životu (recimo pisanje zadaća, predaja seminara ili učenje za ispite) toliko je česta da ima i svoj znanstveni naziv — Prokrastinacija
Danas ćemo se dakle, bez odgađanja, u prvoj premijernoj Revoluciji, baviti odgađanjem obaveza iz psihološke perspektive — zbog čega se javlja, kakve posljedice ima naš život i možemo li, i kako, postati učinkovitiji u obavljanju obaveza i izvršavanju zadataka.
Zbog čega prokrastiniramo?
Kad sjednemo hladne glave na kraju dana i napravimo plan za nadolazeći dan/tjedan/mjesec ili godinu sve ima smisla. Postavimo si ciljeve koje želimo postići, pronađemo probleme koje želimo riješiti i obećamo si vrijeme za njihovo rješavanje. U tom trenutku, sve se čini ostvarivo. Ipak, kad taj trenutak dođe, odjednom, kao da se naš mozak predomisli i traži svaku moguću distrakciju kako bi nas odvukao s pravog puta. Trebamo napisati seminar, zadaću ili učiti za ispit no odjednom se sjetimo kako treba pospremiti sobu, organizirati stol, obrisati prašinu s vrha ormara, pronaći kutiju s legićima koju ste pospremili na tavan nekad nakon osnovne škole ili posložiti šalice u kuhinji po veličini i boji, No od kuda dolazi taj tihi neprijatelj ostvarivanja naših potencijala i života kojeg si priželjkujemo?
Jedan od najcitiranijih znanstvenih članaka na temu prokrastinacije mogao bi se u grubo prevesti «Članak o prokrastinaciji koji sam napokon uspio objaviti». I to s dobrim razlogom. Ljudi u akademskom okruženju, bilo ono školsko, visokoškolsko ili znanstveno, kao da najviše podliježu ovom tipu ponašanja. I dok oko 25% odraslih ljudi ima ozbiljnijih problema s prokrastinacijom, čak do 60% studenata ima poteškoće i započinjanju i dovršavaju svojih zadataka i obaveza, a gotovo svi su barem jednom probdjeli noć učeći za ispiti ili pišući zadaću ili seminar.
I dok okruženje i tip zadatka svakako utječe na to hoćemo li prokrastinirati ili ne, čini se da su neki ljudi više sklonji toj vrsti ponašanja.
Jedna nedavna meta analiza većeg broja radova koji su se bavili prokrastinacijom izdvojila je neke od glavnih uzroka tog, vrlo često po kvalitetu života destruktivnog, ponašanja.
Prvi i moguće najznačajniji uzrok jesu osobine ličnosti. Točnije, osobina koja se naziva Savjesnost! U kontekstu suvremene psihologije ličnosti to je dimenzija ličnosti koja se odnosi, između ostalog, i na našu sposobnost samokontrole. Savjesnost predviđa sve od toga koliko smo skloni držati sobu urednom i naše police s pločama ili stripovima u abecednom redu do toga koliko završavamo obaveze koje smo započeli. Ona dugoročno predviđa uspjeh na fakultetu, zadovoljstvo životom i zdravstvene ishode. Ova osobina, kao i sve ostale osobine ličnosti, djelomično je uvjetovanja našim (genetskim) nasljeđem, a djelomično i našom okolinom i odrastanjem. Otprilike 50% posto genetika, i 50% nasljeđe. U psihoanalitičkom terminima — savjesnost bi bila najbliže super egu :) Druga važna osobina ličnosti, koje predviđa sklonst prokrastinaciji je emotivna stabilnost. Ukratko, to je naša sklonost da osjećamo — ili ne osjećamo negativne emocije i česte promjene raspoloženja.
Još jedan prediktor naše sklonosti prokrastinaciji su stavovi o vlastitim mogućnostima i samopouzdanje. Ako vjerujemo kako smo sposobni nositi se s zahtjevima koji su stavljeni pred nas i što se osjećamo kompetentnijima da riješimo određene probleme, to se naše odgađanje suočavanja s tim problemima smanjuje. Isto se pokazalo i za motive poput straha od neuspjeha i perfekcionizma. Osobe su sklonije osjećati strah od neuspjeha izbjegavaju izvršavanje određenih zadaća koliko god je to moguće kako ne bi bili suočeni s negativnim posljedicama tog neuspjeha. To dovodi do svojevrsnog samo-hendikepiranja jer namjerno stvaramo prepreke ostvarivanju vlastitih ciljeva i na kraju neuspjeh postanje neizbježan
Često je naravno teško odrediti što je došlo prvo — kokoš ili jaje, prokrastinacija ili gubitak nade u vlastite sposobnosti. Najvjerojatnije govorimo o kumulativnom efektu, ili svojevrsnoj spirali odgađanja i negativnih emocija, gdje prokrastinacija vodi do neuspjeha koji vodi do gubitka nade koji vodi do još više prokrastinacije što ponovo vodi do još više neuspjeha i tako polako padamo u crnu rupu u nedostatka nade i depresije iz koje je svakim danom sve teže pobjeći.
Posljedice prokrastinacije naravno ovise o njenom opsegu, no prokrastinacija u svom najgorem obliku može toliko naštetiti našem akademskom uspjehu i ostvarivanju životnih ciljeva koliko i tjelesno ili mentalno oboljenje. Prokrastinacija, u obrazovnom okvirima, utječe na ocijene, vjerojatnost odustajanja od fakulteta ili škole i kasniju financijsku stabilnost. Štoviše, prokrastinacija, i uz nju vezan akademski neuspjeh, može uzrokovati stres i nezadovoljstvo na sličan način kao i psihička oboljenja. Istraživanja pokazuju visoku povezanost prokrastinacije sa stresom, osjećajima krivnje i srama, depresijom, anksioznosti, napadima panike, napetosti i generalno smanjenim zadovoljstvom životom.
Kako odgađamo, problemi postaju gori. Što su problemi gori, to više želimo odlagati, a stres raste kako se rok približava. Što je najgore, osobe koje su sklone prokrastinaciji, jednako tako su manje sklone i potražiti zdravstvenu pomoć.
No evo nekoliko i ne tako očitih stvari i prokrastinaciji. Prvo, često prokrastiniramo kad su u pitanju stvari koje traže veliki kognitivni napor i kad nagrade za taj rad ne dolaze odmah, nego akumulacijom tog rada. Takvo ponašanje — sposobnost odlaganja gratifikacije, je u evolucijskim terminima novo, i rezultat je našeg razvijenog pred frontalnog korteksa. No, starije i primitivnije motivacijske strukture u našem mozgu usmjerene su na zadovoljavanje osnovnih potreba i stvaranje ugode. Te veze su puno snažnije i ne zahtijevaju poseban, svjestan i namjeran trud. Izrazita samoregulacija je zadnji evolucijski update našeg mozga i za mnoge zahtjeva upoznavanje i svjesno korištenje tih novih karakteristika, za razliku od korištenja starog operativnog sustava koji nam dolazi prirodno
.
Evo i par pozitivnih činjenica za sve vas prokrastinatore. Gledajući prokrastinaciju kroz povijest možemo vidjeti da ona dobiva ovakvu negativnu konotaciju tek sredinom 18og stoljeća, početkom industrijske revolucije. Prema nekim znanstvenicima, odgađanje izvršavanja obaveza do zadnjeg trenutka poprima moralnu komponentu tek u suvremenom zapadnom društvu, temeljenom na postignuću unutar jasno definiranih rokova i protestantskoj radnoj etici. Prokrastinacija se tu počinje gledati kao disfunkcionalna navika i nesposobnost da ispunimo očekivanja društva. Od tuda dolaze potom i osjećaji srama koji dugoročno smanjuju kvalitetu života i stvaraju više problema od samog odgađanja.
Isto tako, danas se čini kako možemo razlikovati funkcionalnu i ne funkcionalnu prokrastinaciju. Naime, za neke tipove zadatka i za neke osobe, čekanje rokova i zadnjeg trenutka da se zadatak obavi svjesna je odluka. Kod nekih ljudi upravo taj pritisak “deadlinea” povećava njihovu učinkovitost i kreativnosti i kvalitetu obavljenog posla. Istraživanja su pokazala i da su među znanstvenicima kreativniji pojedinci više skloni prokrastinaciji. Nije jasno još zbog čega, no moguće je da odgađanje izvršavanja zadatka pomaže da se ideje akumuliraju, a traženje distrakcija skreće pažnju sa zadatka i omogućuje da se u pozadini naše svijesti mozak slobodno bavi problemom koji nas zapravo zaokuplja.
No ako prokrastinacija stvarno uzrokuje velike probleme u našem životu, ima li načina da si pomognemo? Jedan je potražiti profesionalnu pomoć. Kognitivno-bihevioralna terapija pokazala se uspješna u stvaranju dugoročnih promjena u našim navikama i ponašanja koje mogu dovesti do smanjenja prokrastinacije i njenih negativnih posljedice. Jedna zanimljiva studija autora Wohl, Pychyl i Bennet pokazala je ikako opraštanje samome sebi može biti prvi korak ka pozitivnoj promjeni. Kao što smo rekli ranije negativne emocije — poput srama i krivnje — koje osjećamo prema sebi nakon što prokrastiniramo čine nas više sklonima da se ne osjećamo sposobnima nositi sa zadatcima koji nas očekuju i tada ih odgađamo još više. Međutim, istraživanje koje je provedeno na studentskom uzorku pokazalo je da studenti koji su prokrastinirali (i osjećali se loše zbog toga) na jednom ispitnom roku, i koji su uspjeli sami sebe oprostiti ovu transgresiju, imaju manju vjerojatnost ponovne prokrastinacije na drugim roku.
I to je to. Puno ljudi prokrastinira i velik broj ljudi svakodnevno osjeća negativne posljedice prokrastinacije no nije sve tako crno. Ima načina da si pomognemo i prvi korak do pozitivne promjene moglo bi biti — suprotno očekivanju — upravo samoprihvaćnje. Kad sami sebe prihvatimo takvima kakvi jesmo, možemo vlastitu prokrastinaciju ujarmiti i koristiti kao alat za uspješnije obavljanje nekih zadataka.
Zanimljiv je još jedan mali detalj. Naša sklonost prokrastinaciji danas ima snažnog saveznika — Internet. Želja za stalnim traženjem distrakcija kroz provjeravanje našeg Facebooka ima i svoje znanstveno ime: Facebookrastinacija :D Pokazalo se kako ovakvo traženje instant-gratifikacije također ima negativne posljedice na izvršavanje zadataka i zadovoljstvo životom. No za to barem ima lijeka — deisntalirajte aplikaciju, a na kompjuter instalirajte programe koji vam blokiraju pristup ovoj i sličnim stranicama u radno vrijeme. Easy!
Znate, najlakše je držati se odluke da ne jedete slatko, ako nemate slatkog u špajzi :D
P.S.
Evo jednog cool grafičkog objašnjenja prokrastinacije sa super bloga “Wait but why”
