(r)Evolucija laganja
Zašto lažemo?!
Laži i obmane prisutne su u svim svjetskim mitologijama. U knjizi Postanka priča o začetku ljudske vrste priča je koja uključuje laž i obmanu. Zmija je lagala Evi i Adamu kako smiju jesti s drva spoznaje dobra i zla. Dakle — jedna od prvih manifestacija prirode vraga, ili personifikacije svega lošega u ljudskoj prirodi, bila je laž.
S time u skladu, od malena nas se uči kako je laganje loše. Ipak, kako odrastamo, vidimo da gotovo svi lažu ali i da nisu sve laži jednako loše.
Imamo bijele laži — laži koje nemaju neke negativne posljedice Recimo “ma ne, nisi se zdebljala” ili “super ti stoji ova haljina”. Imamo i plemenite laži. Recimo laži koje su Irena Sendler ili Oscar Schindler govorili nacističkim trupama kako bi spasili tisuće djece i odraslih od strahota holokausta.
I na kraju tu su destruktivne laži. Laži koje jednoj strani uzrokuju patnju, a drugoj nezasluženo priskrbljuju status, financijsku koristi, izbjegavanje kazne i puno drugih lijepih stvari. Primjerice to može biti laganje o krađi, malverzacijama, davanje lažnih svjedočanstva na sudu ili laganje partneru o vlastitoj vjernosti. To su su laži koje laganju daju loš glas.
Iako su laži svuda oko nas, i nisu tako jednostavne za razumjeti kako se možda na prvu ruku čini, a u ovom blogu ćemo pokušati odgonetnuti zbog čega lažemo, tko su najbolji lašci i možemo li ih prepoznati.
Ako želimo razumjeti laganje, dobro je podsjetiti se kako mi nismo jedina vrsta koja laže, to jest obmanjuje. Biljke i životinje koriste obmanu (ili laganje) kako bi preživjele ili se uspješnije razmnožavale.
Kameleon i paličnjak izvrstan su primjer. Oni koriste mimikriju i “lažu” da su kamen ili grančica, kako bi uspješnije lovili ili izbjegli da budu ulovljeni. Isto rade i neotrovne zmije koje oponašaju boje otrovnica, leopardi ili lisice čije krzno služi da bi se lakše uklopile u pozadinu i tako dalje. Ove metode primjenjuju i ljudi u lovu i u ratu.
Uz to, mnoge ptice i sisavci se nakostriješe kako bi se činili veći svojoj konkurenciji, a privlačniji potencijalnim partnericama. Na isti način recimo ljudi mogu trošeći izvan svojih mogućnosti lažno signalizirati veći status, ili primjerice odjećom, šminkom, plastičnim operacijama mijenjati izgled, sve kako bi se privukli željeni partneri,
Uz to, naši najbliži evolucijski srodnici — primati — često koriste složenije oblike obmane. Čimpanze će ponekad, ako vide hranu dok su druge čimpanze u blizini, na brzinu pokriti hranu i nonšalantno odšetati da bi se kasnije vratile u hrani uživale u hrani bez da ju moraju dijeliti.
Dakle, tko god je prvi izumio laganje imao je prednost nad svima drugima! Evolucijski, laž ima smisla! No to nikako ne znači da je laganje uvijek dobro ili moralno! Isto tako, kao i u svakoj drugoj evolucijskoj utrci naoružanja, laganje je stvorilo mehanizme koje nas štite od laganja, a samo neki od nijih su primjerice bolje pamćenje lica osoba koje su varale i osjećaji ljutnje, ljubomore i osvete koji se javljaju kad smo prevareni i koji lašcima smanjiju privlačnost laganja!
No, što tvori uspješnog lašca? Jedna od zanimljivijih teorija o evoluciji laganja, slavnog evolucijskog biologa Roberta Triversa govori kako laganje može stvoriti evolucijsku prednost — ako uspješno lažemo, pronaći ćemo bolje partnere, priskrbiti status, izbjeći kaznu pa čak i uspješno manipulirati drugima da nam pomognu sve to postići. No, laganje je kognitivno zahtjevno. Teško je pamtiti sve laži i biti uvjerljiv te je stoga najuspješniji lažac upravo ona osoba koje uspijeva samu sebe obmanuti. Najlakše ćemo uvjeriti druge da smo sposobni, pošteni i nepogrešivi ako sami u to vjerujemo.
Uz to, za razliku od većine nas koji moramo sami sebe slagati da bi uspješno lagali druge, među nama postoji otprilike 1% ljudi koji su, mogli bi reći, urođeni manipulatori. To su osobe visoke na osobinama ličnosti Psihopatija, Makjavelizam i Narcizam. Ova takozvana mračna trijada ocrtava osobe koje su sposobne prepoznati tuđe slabosti i lagati bez osjećaja krivnje. To su osobe koje uživaju u stvaranju mreže laži, obmana, tračeva kako bi upravljali drugima da služe njihovim ciljevima i smatraju da cilj opravdava sredstva, a cilj za te osobe je uvijek osobna korist. Društvo može podnijeti samo mali broj ovakvih “parazita”. Nažalost, s obzirom na to da su uspješni u manipuliranju drugima te osobe su često vrlo uspješne u privlačenju velikog broja seksualnih partnerica i partnera te se uspinju visoko u društvenoj hijerarhiji prije nego ih se otkrije.
No, ima li lakog načina da otkrijemo te lašce. Za sada, nažalost, čini se da ne. Iako nas neke kriminalističke serije i filmovi mogu zavarati da mislimo kako ljudi mogu promatrajući naše ponašanje procijeniti točno lažemo li ili ne, činjenica je da niti ljudi niti strojevi — poput poligrafa koji mjere naš puls, disanje, tlak i elektičnu povodljivost kože — nisu baš pouzdani u otkrivanju laži.
Uz to, meta analiza više od 200 eksperimenata koji su se bavili detekcijom laži pokazuje kako su u prosjeku ljudi tek nešto malo više prezirniji u detektiranju laži od jednostavno nasumičnog pogađanja. Znači, skoro je jednako trudite li se otkriti lašca ili jednostavno bacite novčić i na taj pokušate odrediti laže li netko ili ne.
Uz to, iako su neka istraživanja pokazala kako bi lašci ipak mogli otkrivati neke znakove laganja; primjerice manje su izravni u svojoj komunikaciji, njihove priče imaju manje detalja, napetiji su i ostavljaju generalno lošiji dojam, hrpa drugih navodnih “znakova” pokazala se ili nikako ili jako slabo povezana s obmanom,
Uz to, meta analiza 108 studija s više od 16.000 uspitanika sveukupno pokazala je kako dob, iskustvo niti edukacija nemaju nikakav učinak na točnost otkrivanja lažova. Ukratko, iako ste psiholog, policajac, detektiv, sudac, niste niti malo sposobniji otkriti lašca od prosječnog građanina ili studenta!
Razlog tome je što se svi razlikujemo i ne reagiramo jednako na laganje. To naravno predstavlja veliki problem za naše privatne živote ali i za zakonodavstvo i za osobe koje se bave primjerice nacionalnom sigurnosti.
Danas, neki istraživači poput Paula Eckmana — koji je bio inspiracija serije Laži Me , razvijaju tehnike ispitivanja za koje tvrde da bi trebale učiniti ljude učinkovitijima u detektiranju znakova laganja — poput zamuckivanja u govoru ili mijenjanja položaja tijela — dok nove tehnologije poput snimanja moždanih valova ili infracrvenih kamera pokušavaju zamijeniti stare poligrafe.
Bilo kako bilo, čini se da kao što ne postoji jedan uzrok laganja, tako i ne postoji jedan, jednostavan recept za otkriti laž. Uspješno otkrivanje laži uključuje sve od analize ponašanja i detalja priče pa do traženja fizičkih dokaza koji neku priču potvrđuju ili diskreditiraju.
Također, za kraj, treba zapamtiti da iako smo svi slagali nekada nekome, tek jedan manji broj ljudi ljudi laže stalno i skoro svma. I iako do sada nažalost ne postoji jedan, siguran način da otkrijemo lašce samo promatrajući njihovo ponašanje ili slušajući njihov glas, no ono što možemo, lakše nego ikad prije, jest pronaći čnjenice koje diskreditiraju lašce i njihove mreže laži. Zapamtite, većina profesionalnih lažljivac računa da ste ili pre lijeni provjeriti njihove laži ili da će vam njihove laži biti toliko utješne da nećete htjeti tražiti istinu — looking at you average politician and David Avocado Wolfe
