(r)Evolucija Razuma i Emocija

Priča o čovjeku kao da je vječna priča o borbi emocija i razuma; impulzivnog srca i hladnog i logičnog mozga. Ili možda suživotu?

Jednako dugo koliko ljudi prepoznaju ovaj jaz razuma i emocija koji se događa unutar nas samih traje i rasprava — tko je kralj? Jesmo li mi impulzivna bića u potpunoj milosti i nemilosti naših emocija? Što god mi sebi voljeli reći ili je upravo naša mogućnost da ujarmimo svoje emocije našim razumom ono što nas čini ljudima. Fanovi Star Trek-a pitali bi se jesu li ljudi više kao impulzivnii kapetan Kirk ili kao hladni i logični Spock? Uostalom, ako prepoznajemo da ljudi mogu biti i jedno i drugo, hoće li nam nužno biti bolje ako smo hladni i logični, ili ako želimo biti sretni i uspješni moramo pustiti naše emocije da vode naš život?

Ako glasate za vladavinu razuma i logiku, tada ste u dobrom društvu. Aristotel je gledao na razum kao na mudrog gospodara, a na emocije tek kao na budalastog roba. No koliko je budalast taj rob i možemo li ga mi našim razumom kontrolirati?

Evo i tri primjera — iz ekonomije, ljubavi i morala — pa pokušajte prosuditi sami.

Primjer prvi — ekonomija

U ekonomiji je dobro poznat pojam homo ekonomikusa. Bezgranično racionalnog i logičnog čovjeka koji u svakom trenutku donosi odluke zbog kojih će se maksimalno okoristiti i minimalno gubiti. Kad bi čovjek bio tako bezgranično racionalno biće, mogli bismo bez problema predvidjeti kako će se ponašati, što će kupovati, kada će prodavati i koliko će štedjeti. Ipak, na sreću ili nesreću ekonomske struke , čini se da kod ekonomskih odluka nismo baš toliko racionalni. Jedan od prvih zabilježenih primjera naše iracionalnosti jest averzija od gubitka. Naime, emotivna reakcije na gubitak — prilike, vlasništva, bonusa na poslu dvostruko je jača od pozitivnih emocija koje nas preplave nakon što budemo nagrađeni. To je evolucijski imalo smisla jer su negativne emocije bile usže vezane uz preživljavanje od pozitivnh emocija, a ova pristranost kasnije utječe na naše odluke na najčudnije načine.

Primjerice jednom kad postanemo vlasnici nečega, odjednom cijenimo taj predmet više od ostalih jednakih predmeta. Zbog toga je primjerice teško ponaći ljude koji su spremi plaitit za naš mobitel, bicikl ili auto koliko mi vjerujemo da taj predmet vrijedi.

Ljudi iz marketinga su to vrlo brzo skužili pa danas na svakom kutu vidite ponude koje vam nude probne periode i povratak novaca, iako dobro znaju da jednom kad nešto krenemo doživljavati kao svoje, biti ćemo manje spremni se toga se odreći.

Ljubav

Iako se većina ljudi slaže kako su odluke o ljubavi nešto izvan naše moći, ipak se često trudimo i naše ljubavne emocije obuzdati ili razumjeti. Možda na papiru ispisujete sve karakteristike vašeg prince na bijelom konju, ili važete argumente za ili protiv ostajanja u nekoj vezi, a potom sami sebe začudite kada ćete izabrati, ili pasti na nekoga, tko nikako ne odgovara vašim unaprijed određenim standarima.

Razloga za to ima više — no jedan na koji možda nikada niste pomisli su upravo hormoni, koji utječu na emocije, a tada i na odluke. Primjerice, žene u prosjeku u polodnom dijelu svog mjesečnog ciklusa preferiraju muževnija muška lice, a jedno zanimljivo istraživanje je pokazalo da žene u tom periodu nesvjesno biraju atraktivnije i izazovnije odjevne predmete i troše više šminke i sklonije su kupovati više proizvoda za uljepšavanje!

Moral — od političkih stavova do procjene dobra i zla

Na poslijetku, tu je pitanje morala. Iako smo uvjereni kako su naši moralni stavovi ispravni (naravno da jesmo) jeste li se ikada priupitali kako ste došli do tih stavova? Jesu li vaši stavovi o vegetarijanstvu, domoljublju, gay brakovima ili pobačaju produkt dugog promišljanja i čitanja političkih i filozofskih rasprava ili je nešto drugo ipak posrijedi?

Za razliku od ustaljenog stava u kako su naši moralni stavovi, i sposobnost razlikovanja dobra od zla, produkti sofisticiranog promišljanja neka istraživanja ukazuju kako bi glavni krivac za naše stavove ipak mogle biti emocije — a ne racio.

Naime, istraživači su pokazali da kada se ljude pita neka gotovo banalna pitanja poput, biste li bili spremi pojesti svoga psa ili obrisati pod zastavom, ljudi vrlo brzo dolaze sa jasnim odgovorom — ne, to je krivo! No, kad se te iste ljude pita da pojasne zbog čega točno je to krivo, ispada da treba puno više vremena da um složi artikuliran racionalan odgovor na to pitanje. Čini se da nam naš želudac govori što je dobro, a što nije, a onda prebacije loptu na naš um da pokuša sam sebi objasniti zbog čega je to tako.

Jesmo li racionalna ili emotivna bića?

Ovi primjeri su vas možda naveli da razmislite tko stvarno vodi kolo. Možda Aistotel nije bio u pravo. Možda je David Hume, veliki škotski povjesničar i filozof 18 stoljeća, bio u pravu kada je u svojoj slavnoj raspravi o ljudskoj prirodi rekao kako razum je, i može jedino biti, rob našim strastima i ne može imati nikakvu drugu svrhu nego da im služi i da ih sluša. Moguće je da naš razum služi samo da bi opravdao naše emocije i ponašanja koja tako i tako ne možemo kontrolirati.

Istina je čini se ipak negdje u sredini. Danas na naše donošenje odluka gledamo kao na proces dva zasebna, ali isprepletena sustava. Jedan, brz, automatski i emocionalan evolucijski je stariji. Iako danas ponekad neprilagođen on je duboko racionalan i služio je našim evolucijskim precima da brzo i učinkovito donesu odluke koje su tada, u trenutku određivale hoćemo li preživjeti ili ne — izbjegnemo gubitak resursa, privučemo partnera ili reagiramo na nepravdu. Drugi sustav, evolucijski je novitet. Karakterističan je za ljude i omogućuje nam da razmišlajmo o našim emocijama, da ih obuzdamo i da planiramo za daleku budućnost. Mogli bi reći da nas je taj prvi sustav uspješno doveo iz iz savane u civilizaciju, a drugi susav nam je dao kulturu, jezik, matematiku i odveo nas dalje, izveo iz koljevke zemlje i otkrio nam svemir.

I za kraj, kako bi bolje razumjeli koliko su naše emocije ovisne o našem razumu, i obratno, evo jedan primjer koji navodi psihijator Antonio Damasio u svojoj knjizi Decartesova pogreška.

Njegov pacijent «Eliott», prethodno uspješan biznisman, nakon operacije tumoran na mozgu izgubio je dio mozga — orbitofrontalnog korteksa — koji povezuje frontalni kortkes to jest dom našeg racija s emocijama. U tom trenutku Eliot on je postao stvani Mr. Spock- savršeno logična osoba na čije ponašanje emocije nisu imale nikakvog utjecaja. Ipak, umjesto savršenog prilagođenog ljudskog bića koje čini samo optimalne životne odluke, Eliot je postao paraliziran. Bez emocija da vode put, racio je ostao zarobljen u beskonačnom nizu odluka koje je morao detaljano promisliti. Naš naizgled savršen um, bez naših osjećaja, čini se ipak ne može.

I iako se katkada jako mogu posvađati, srce i um savršeni su cimeri, i život bez jednog ili drugog bio bi nezamisliv.