Potrebno li je obrazložiti, odnosno eksplicirati umjetnički proces?
Djelo Rafaela, primjerice, u doba svog stvaranja nije imalo nikakvo potrebu za objašnjenjem kako bi bilo shvaćeno i prihvaćeno kao umjetničko djelo. Danas, to više nije slučaj. Ne samo da jedno Rafaelovo djelo je postalo nerazumljivo i nejasno većini, nego još k tome, cijeli umjetnički proces je zaražen tom pošasti za tumačenjem. Valjanost, legitimnost bilo kojeg umjetničkog djela se nalazi više u svom obrazloženju nego u samom radu.
Umjetnost vrijedi onoliko koliko i njena analiza. Drugačije rečeno, umjetnost vrijedi isto koliko i govor koji držimo o njoj. Došlo je dakle do ekstremne konceptualizacije umjetničkog rada — i to što govorimo o “radu” à propos umjetnosti nije trivijalni odabri riječi — konceptualizacija koja krade filozofiji vlastitu materiju. Usput, ta konceptualizacija je ponekad čak i à posteriori, ali bez obzira na to, ona izbacuje ljepotu i gratuitivnost. Dvije kategorije koje više ništa ne znače i koje više ništa niti ne mogu značiti.
Umjetnost po esenciji — i po rođenju — ne predstavlja više ništa negoli najnoviji izraz konceptualnog jezika. Jedna vrsta ekstenzije ljudskog neurona kojem je namjera samo-razjašnjavanje. Umjetnički rad je narcisoidna funkcija gdje svi i sve zrcale: umjetnik, društvo, umjetnički miljei i promatrač. Umjetnički proces je uvjerenje da nismo izgubili shvaćanje samih sebe, te istovremeno mise en abyme naše vlastite ispraznosti.
Konačno, moram li objašnjavati? Moram li protumačiti ostalima što činim? U iskušenju sam reći ne. Dovoljno je napraviti, dovoljno je vidjeti. Ne bi trebalo biti potrebno opravdavati kreaciju, taj zamah koji dolazi iz srca ili utrobe, iz našeg izbora jezika i diskursa. Nažalost, tako ne može biti pošto suvremeni svijet zahtijeva raščlanjivanje umjetnosti. Danas je potrebna popratna riječ jednom crtežu ili jednoj boji. Umjetnost je postala Riječ!
