Edinburg: ponosna prestonica Škotske
Kada pomislite na Škotsku, prvo što vam padne na um su muškarci u kiltovima, gajde, karirani dezeni, zelene livade i naravno viski. Ovu svima dobro poznatu sliku o zemlji dugujemo ponajviše Volteru Skotu, jednom od najpoznatijih škotskih pisaca, čiji su romani odigrali značajnu ulogu u obnavljanju i promovisanju kulture škotskog gorja koja je prethodno bila potisnuta kao varvarska.
Moraću vas razočarati i reći da moderni Škoti zapravo nose uglavnom farmerke, kao i ostatak Evrope. Naravno vidjećete i ponekog u kariranom kiltu kako svira gajde, ali to je uglavnom predstava za turiste.
Edinburg je sa svojih pola miliona stanovnika istorijska i politička prestonica Škotske, kao i centar kulturnih zbivanja. Poznat je po brojnim festivalima koji se ovdje održavaju svake godine u periodu od kraja jula do početka septembra. Njegovi Stari i Novi grad nalaze se od 1995. godine na UNESCO-voj listi mjesta svjetske baštine u Evropi, a njihova srednjovijekovna i klasicistička arhitektura kombinovana sa brojnim kamenim ukrasima, čini ga jednim od najživopisnijih gradova Evrope.
PRIJE PUTOVANJA
Ukoliko niste državljanin Evropske unije, dobar dio budžeta moraćete nažalost odvojiti za vizu koja će vam omogućiti ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo. Jednom kada dobijete tu vizu, ona vam važi narednih 6 mjeseci i možete onda do mile volje da ulazite i izlazite iz zemlje.
Sledeća stavka će zvučati možda pomalo nasumično, ali je itekako bitna. U Britaniji su utičnice drugačije od standarnih evropskih koje mi koristimo. Ne bi bilo loše da kupite jedan adapter prije putovanja ili čim stignete na odredište, čisto da vam se ne desi kao meni da u 11 sati naveče krenete da telefon sa 1,5% baterije stavite na punjenje i shvatite da vaš punjač nije kompatibilan sa utičnicom.
Kao što sam već spomenula u svom tekstu o grčkom ostrvu Krit, na putovanje uvijek ponesem nešto za razonodu. Ovaj put je to bio Politikin Zabavnik, kao i prva sezona serije The Boys (ako niste pogledali, odlična je).
Vi se možete odlučiti i za neki škotski film ili seriju, kao što je na primjer izrazito srceparajuća, ali istovremeno i zabavna, Outlander, da biste se prije samog dolaska pomalo naviknuli na simpatični škotski akcenat.
U EDINBURGU
Naše putovanje u Edinburg započinje sa jednim zanimljivim susretom na berlinskom aerodromu Tegel. U gomili nepoznatih lica ugledali smo uvijek veselu i nasmijanu Meksikanku Romi, koju baš dugo nismo vidjeli. Kroz razgovor saznajemo da nam je plan obilaska grada veoma sličan i dogovaramo se za pintu u pabu neki od narednih dana.
Po iskrcavanju na aerodromu u Edinburgu doživjeli smo pravi pravcati kulturološki šok. Dok smo se vozili prema terminalu za međunarodne dolaske, naš vozač autobusa nam je dao par savjeta o gradu, ali i Škotima, i preporučio da se slobodno šalimo i smijemo sa službenicima na imigracijskoj kontroli kako bismo ih zbunili. Moram naglasiti da su većina putnika na našem letu bili Nijemci koji baš i nisu poznati kao veseljaci.
Nakon petnaestak minuta stajanja u redu, simpatični čiko na kontroli nam je dao znak da priđemo. “Kakav je plan za naredne dane?”, upita nas. “Sutra ćemo da šetamo po gradu i razgledamo znamenitosti, a prekosutra idemo u lov na čudovište Nesi”, odgovaram mu. “A jeste li nabavili dozvolu?”, uzvraća on. “Naravno”, kažem samouvjereno. Namignu mi i sa osmijehom od uva do uva udari pečat u pasoš i poželi nam ugodan boravak u Škotskoj.
Ako ste ikada u životu imali posla sa njemačkim imigracionim službenicima, onda vrlo dobro znate zašto sam spomenula kulturološki šok. Od onog momenta kada Nijemac uzme vaš pasoš i uputi vam jedan ozbiljni prodorni pogled od kojeg vam se srce prvo zaledi, a potom popne u grlo i krene tako jako da lupa, da imate osjećaj da će eksplodirati, pa do momenta kad drhtavom rukicom pasoš preuzmete nazad, prođe čitava jedna vječnost ispunjena grozničavim preispitivanjem i sumnjom u sebe i sve svoje životne odluke.
Oko 4 popodne stižemo u grad i krećemo u potragu za našim AirBnB-om. I tada slijedi novi šok. Prvi pokušaj prelaska ulice. Nakon što sam instinktivno pogledala na lijevu stranu i utvrdila da je bezbijedno da pređem, sa desne strane čujem škripu i sirenu, skačem poput usplahirene gazele i shvatam da sam u Britaniji, a kroz glavu mi prolaze flešbekovi iz Londona.
Poučeni iskustvima sa prethodnih putešestvija, tokom prvog dana boravka u Edinburgu odlučili smo se za laganu šetnju, razgledanje grada i opuštanje u pabovskoj atmosferi.
Drugi dan smo se odlučili za nešto detaljnije upoznavanje grada, tačnije za free walking tour u trajanju od dva i po sata, na kojoj nas je lokalni vodič proveo kroz istorijske ulice Edinburga i pokazao sve najznačajnije znamenitosti koje nikako ne treba da propustite, kao što su Kraljevska milja načičkana pabovima, muzejima i suvenirnicama, šarmantna istorijska pijaca Grassmarket na kojoj su se u davna vremena vršila javna pogubljenja ili groblje Greyfriar’s Kirkyard, na kome ćete naći grob Bobija, psa koji je postao poznat po tome što je proveo 14 godina čuvajući grob svog vlasnika sve dok i sam nije uginuo u januaru 1872. godine.
Jedan od najpoznatijih pabova na Kraljevskoj milji zasigurno je Deacon Brodie, koji je ime dobio po Viljemu Brodiju. Tokom dana ovaj gospodin bio je ugledni građanin, član gradskog vijeća, a tokom noći postajao je provalnik i lopov. Škotski pisac Robert Luis Stivenson bio je toliko fasciniran ovom dihotomijom u Brodijevoj ličnosti, da ga je priča o njemu podstakla da napiše roman “Čudni slučaj doktora Džekila i gospodina Hajda”.
Priče o Edinburgu koje smo čuli na ovoj turi zvuče skoro pa nevjerovatno, a dva i po sata je proletilo puno brže nego što smo očekivali. Osim što smo se dobro zabavili i naučili nekoliko zanimljivih činjenica o gradu, kao na primjer da je Edinburg prvi grad u kome su građeni neboderi, dobili smo i preporuke o tome gdje možemo pojesti najukusnije skounse ili popiti odlično pivo.
Naravno da smo poslušali savjet našeg vodiča i zaputili se u kafe “eteaket”, gdje za 6 funti dobijete skouns sa džemom od jagode, gusti krem i čaj po izboru. Ah da, da li sam spomenula koliko su Škoti ljubazni i pričljivi? U jednom momentu vam prosto postane neugodno od silnog izvinjavanja i zahvaljivanja.
Nakon kratke šetnje po slikovitom naselju Dean Village, zaputili smo se u pab The Standing Order, koji je smješten u nekadašnjoj banci i nudi veliki izbor hrane i pića po veoma povoljnim cijenama. Tamo nas je čekala Romi sa svoje dvije prijateljice, takođe Meksikanke. Tu nevjerovatnu količinu pozitivne energije i smijeha ćete doživjeti samo kada ste u društvu Latinoamerikanaca. Tri Meksikanke i dva bokala koktela na stolu znače samo jednu stvar, telenovela koja se odvija uživo pred vašim očima.
Treći dan smo započeli prilično rano. Već u pola osam smo se smjestili u udobna sjedišta našeg autobusa i krenuli u avanturu simboličnog naziva Loch Ness and the Highland Experience.
Nakon kratke pauze u prelijepom viktorijanskom gradiću Pitlochry, zaputili smo se prema zloglasnom jezeru Loch Ness u lov na čudovište. Još sam u osnovnoj školi odgledala dokumentarnu emisiju o čuvenoj Nesi i svim mogućim teorijama o njenom (ne)postojanju i odlučila da ću kad tad otići u Škotsku da se i sama uvjerim u istinitost priča.
Jezero Loch Ness je toliko veliko da sadrži više vode nego sva jezera i rijeke u Engleskoj i Velsu zajedno, a najdublja tačka mu je na 230 m. Sada kad ste pročitali sve ove informacije, naravno da ćete zaključiti da je sasvim moguće da tamo negdje u njegovim mračnim dubinama živi strašna Nesi.
Po dolasku u Fort Augustus, ukrcali smo se na brod i krenuli u potragu za njom. Brod je opremljen modernim sonarima koje za vrijeme vožnje vrijedno pretražuju crnu ledenu vodu jezera ispod nas. Naš vodič Džek nam kaže da zbog crne boje sunčeve zrake ne prodiru ispod površine, pa je temperatura tokom čitave godine oko četiri stepena i da ako bismo sada iz nekog razloga potonuli, izdržali bismo samo par minuta u vodi prije nego što bismo otegli papke zbog hipotermije. Veoma ohrabrujuće riječi!
Takođe nam priča o podvodnom svijetu i kaže da jezero uglavnom nastanjuju dvije vrste ribe, losos i “pike”. Pošto svi zbunjeno gledamo i pitamo se koja bi to riba taj pajk mogao biti, Džek je našao sliku na telefonu i krenuo da je pokazuje svima redom. Kada je došao do nas, upitao nas je odakle dolazimo. Nakon dobrih petnaestak sekundi gledanja u prazno, neugodne tišine i mini krize identiteta koja se odvijala u mojoj glavi, konačno sam ispljunula: “Iz Bosne i Njemačke”. “Oh, you guys say something like shtuka”, reče on, sa mekanim š.
Dobro, a šta je sa Nesi, da li ste je vidjeli ili ne, vjerovatno se već nestrpljivo pitate u ovom momentu. Mislim da slika govori više od hiljadu riječi.
Ostatak tog dana proveli smo istražujući škotsko gorje i posmatrajući nevjerovatne prizore, uključujući i čudesni Glencoe, dolinu smještenu u središtu ugašenog vulkana, a gdje se 1692. godine odigrao strašni masakr nad klanom MekDonald.
Dok se budete vozili kroz neke od najljepših krajolika Škotske primijetićete mnogobrojno kamenje načičkano po padinama brda i planina. Naučnicima je trebalo dugo da prokljuve o čemu se ovdje zapravo radi. Naime ovo kamenje je tu još od ledenog doba i kako su se glečeri topili i klizili niz padinu tako su sa sobom nosili kamenje koje je ostalo tu raštrkano do današnjeg dana.
Nažalost naš boravak u Edinburgu se približavao kraju i ostao nam je još samo jedan dan za istraživanje grada. Započeli smo ga sa još jednom turom, ovog puta bio je to Edinburški dvorac, koji se ponosno uzdiže iznad grada na vulkanskoj stijeni visokoj 80 metara. Ovdje možete vidjeti krunske dragulje, kapelicu staru skoro hiljadu godina, srednjovijekovne dvorane, kao i nešto mračniju stranu edinburške istorije. Ova po meni više tvrđava nego dvorac svojevremeno je služila i kao tamnica, a ćelije u kojima su držali zatvorenike dostojno su rekreirane, pa možete vidjeti iz prve ruke šta su zarobljenici jeli, gdje su spavali i kako su ubijali dane prije 400 godina.
Popodne smo se zaputili u National Museum of Scotland, gdje smo se pridružili besplatnom jednočasovnom obilasku muzeja sa temom mjere i mjerenje kroz istoriju. Ah da, kao i u ostatku Britanije, ulaz u muzeje u Edinburgu je besplatan.
Muzej je ogroman i jako zanimljiv, a potrebni su vam sati i sati da sve pogledate, pročitate i stisnete svako dugme koje se može stisnuti. Mi nažalost nismo uzeli u obzir da je otvoren samo do 5 sati, tako da smo poslednjih 15 minuta pred zatvaranje pomahnitalo jurili po muzeju u potrazi za Ti Reksom i ovcom Doli. U pomoć nam je pritekla jedna ljubazna radnica muzeja i usmjerila nas prema ovim eksponatima.
A najbolji način za završimo našu škotsku avanturu bio je naravno uz jednu pintu u ugodnoj pabovskoj atmosferi.
HRANA I CIJENE
Najpoznatije škotsko jelo je haggis. Ukoliko ste osjetljive prirode onda bi možda bilo najbolje da preskočite ovaj pasus. Haggis se pravi, naime, od ovsene kaše, ovčije jetre, pluća i srca, i začina, mnogo začina, jer treba sve to zamaskirati nekako, a tradicionalno se sprema u ovčijem želucu. Ili kako je naš vodič to opisao, u ovo jelo se stavi sve ono što vam se od životinje prvi put nije svidjelo. Da li sam probala ovaj specijalitet? Da. I moram priznati ukusan je, ali slike koje imate u glavi dok ga jedete vam baš i neće dopustiti da dugo uživate u tom ukusu.
Tradicionalni škotski doručak je manje-više isto što i tradicionalni engleski doručak i on vam je uvijek sigurna opcija.
Škoti su nadaleko poznati po svome viskiju, pa ako ste ljubitelj ovog pića onda je za vas zasigurno odlična opcija da posjetite neku od brojnih destilerija.
U tekstu sam već spomenula pab po imenu The Standing Order, koji zapravo pripada lancu pabova Wetherspoon. On nam se posebno svidio prvenstveno zbog povoljnih cijena, ali i zbog lokacije i veličine prostora. Ovdje ćete uvijek naći slobodno mjesto, a odličan je i za veće grupe.
Doručak u ovom pabu će vas koštati između 2,5 i 5 funti, a ručak ili večera od 5 do 10 funti, što su veoma razumne cijene za britanske standarde.
Ono što nam se zapravo najviše svidjelo u ovom pabu je njihova aplikacija pomoću koje možete naručiti hranu i piće. Nema potrebe da idete do šanka i čekate 15 minuta da biste naručili. Prosto se ulogujete u aplikaciju, unesete broj svog stola, iz menija odaberete šta želite i platite PayPalom ili karticom, a hrana i piće će ekspresno stići za vaš sto. Fantasično, zar ne?
ZAŠTO BAŠ EDINBURG?
Iako sam u Edinburg došla sa ne baš prevelikim očekivanjima, moram priznati da mi se grad itekako svidio i da mi četiri dana nisu bila ni približno dovoljna da obiđem sve ono što mi se učinilo zanimljivim.
Posebno mi se svidjela ljubaznost i pristupačnost Škota. Gdje god da odete dočekaće vas sa velikim osmijehom na licu i obavezno će proćaskati sa vama o vremenu, Edinburgu i vašim utiscima o gradu.
Sam grad ima toliko sadržaja da vam ponudi da svakako treba da planirate više od 4 dana. Prelijepa srednjovijekovna arhitektura, mnošto zanimljivih priča iz bogate edinburške istorije, muzeji, festivali, pabovi, brojne ture sa vodičima, duhovi i progon vještica, nestvarna priroda i još mnoga toga. Sigurno ćete već pronaći nešto za sebe.
Hvala na čitanju! Ukoliko vam se svidjela ova priča, kliknite na 👏 i podijelite je kako bi je i drugi mogli lakše naći. Ako imate neka pitanja ili komentar, slobodno ih ostavite ispod.
Zaprati moju Facebook stranicu Tlo Pod Mojim Nogama ili moj Instragam profil tlo_pod_mojim_nogama.