Umair Haque: Ako je kraj svijeta, što započinje?

Budućnost svjetske politike

Može vam se oprostiti ako ste se, gledajući ovih dana oko sebe, zapitali — je li ovo kraj svijeta?

I jest, i nije. Promjene koje haraju planetom dramatičnije su i intenzivnije od onoga kako ih većina doživljava. Život će se svejedno nastaviti.

Pravo je pitanje: čega je ovo početak? Uostalom, svaki svršetak sadrži novi početak. Mislim da u spektru svjetske političke ekonomije nastaju nove boje. Za ilustraciju ću najprije objasniti što završava.

Završava jedna vrsta političke ekonomije. Ovo je kraj konzervativizma kakvog poznajemo. Ali i liberalizma kakvog poznajemo. Stoga je ovo kraj svjetskog poretka utemeljenog na idealu pažljive ravnoteže suprotstavljenog liberalizma i konzervativizma.

Obzirom da je ovo kraj tog svjetskog poretka, istovremeno je to kraj i društvenog ugovora koji je njime zaključen. Onoga koji je nastojao privatizirati većinu zajedničkih dobara, javnima učinio većinu privatnih rizika i dugovanja, a profite isisavao prema gore.

Nije bilo zamišljeno da će taj poredak tako funkcionirati. Bio je izričito dizajniran za zajednički prosperitet, kako se viškovi — prema Keynesu — ne bi gomilali na vrhu. No zbog spektakularnih promašaja generacije propalih, isprogramiranih elita — taj se sustav urušio.

Što će ga zamijeniti? Nova tenzija u svjetskoj politici, nova ljevica i desnica. U tom je smislu ovome svijetu kraj.

Prvo što započinje dok je ovome svijetu kraj je nešto staro što se obnavlja: Nacionalsocijalizam. Već polako nastupa umjesto jučerašnjeg tehnokratsko-libertarijanskog konzervativizma desnice. Sjeme Nacionalsocijalizma možete zamijetiti u novom valu autoritarnih vođa od SAD-a, preko Francuske i Velike Britanije, do Turske.

Nacionalsocijalizam je u biti način podjele kolača prosperiteta dok se taj kolač smanjuje. Jer kada se smanjuje, kriške treba racionirati. Nije ih više moguće veselo dijeliti ili njima pravedno trgovati. Stoga nastupa podjela društva na one koji zaslužuju i one koji ne zaslužuju, na prave i krive građane, niža i viša ljudska bića.

Sve je to samo retorika. No ta retorika ima poantu: stvaranje moralnog opravdanja za racioniranje društvenog proizvoda. Viša ljudska bića zaslužuju obrazovanje, zdravstvenu skrb, prijevoz, itd. samom svojom bogomdanom uzvišenošću.

Drugi kraj tog novog spektra u politici nazvat ću Novim humanizmom. Novi humanizam — potpuno suprotno od Novog nacionalsocijalizma — smatra da jednaka ljudskost pripada svima. Potpuno suprotno od neoliberalizma, ne usmjerava se na rast BDP-a već na rast istinske kvalitete življenja. Ulaže u javna dobra koja pokreću stvarni ljudski napredak, osobito za prosječne ljude, a ne samo za manjinu kojoj je žlica upala u med.

Ako u novome valu autoritarnih vlastodržaca nalazimo primjere Novoga nacionalsocijalizma, tko su primjeri Novog humanizma? Skandinavske socijalne demokracije, islandski reformisti, Truedeauova Kanada.

Ne, nisu to savršeni primjeri. To su tek počeci. Ne bavim se moralnim prosuđivanjem, samo promatram.

Razlika je u tome što su se Novi humanisti usmjerili na širenje kolača ljudskosti, dok se njihovi protivnici — Novi nacionalsocijalisti — uglavnom bave primitivnijim načinima podjele tog kolača. Tako nastaju podjele među njima, a tako nastaju i podjele među nama.

Umair Haque

London, srpanj 2016.

Izvor: If The World is Ending, What’s Beginning?

S engleskog preveo: Nenad Maljković