Umair Haque: Slom sustava
Veliki svjetski sustavi se urušavaju. Evo kako.
Svijet je u nevolji. Ne treba biti osobito mudar da bi se to vidjelo. Brexit, Trump, porast ekstremizama po cijelome planetu, propadanje srednjih klasa, množenje novih siromaha. Što se zapravo događa?
Veliki svjetski sustavi se ruše. Dok se ruše, sa sobom odnose prosperitet, stabilnost i društveni napredak. Zbog toga dojučerašnji osjećaji lako dostupne sigurnosti, udobnosti i optimizma sve više ustupaju mjesto brigama, mržnji, strahu, ljutnji i pesimizmu. Zbog toga je danas nužno iznova osmisliti i izgraditi, ni manje ni više nego — velike svjetske sustave.
Temeljni sustav koji se ruši je globalni financijski sustav. Viškovi se gomilaju na vrhu, a pri tome uopće nije bitno jesu li privatni ili institucionalni, dok srednje klase propadaju. Drugim riječima rečeno, više od 100% rasta trenutačno odlazi onima na vrhu. Zbog toga financijski sustav više nije u stanju učinkovito raspodjeljivati kapital. Posljedica toga nije samo kriza za krizom, mjehur za mjehurom, već stagnacija prosperiteta za cijele društvene klase.
Posljedica rušenja financijskog sustava je posrtanje ekonomskog sustava (onoga što zovemo “gospodarstvom”). Tri najmoćnija gospodarstva svijeta — SAD, Velika Britanija i Japan — stagniraju već desetljećima. No ta stagnacija nije jednakomjerno raspoređena. Izrazito bogati sve se više bogate, dok siromašni još više osiromašuju. Već sam bio ukazivao da ne postoji riječ, koncept, ideja za tu pojavu: to nije ni depresija, ni recesija. To je urušavanje bez presedana: divergencija, regresija, implozija.
Kako posrću gospodarstva, tako se urušavaju i društveni sustavi. Iako su kamate negativne i novac je više nego besplatan, društva smanjuju ulaganja u javna dobra. Zašto? Zbog toga što se bogati još više bogate, sjećate se? To znači da njima — a oni obično upravljaju društvima — sve izgleda u najboljem redu, zapravo im je bolje nego ikada. Pa ipak srednje klase trpe daleko više nego što to brojevi (tzv. “BDP”) otkrivaju, i to zato što im obrazovanje dolazi uz prezaduženost, zdravstvena skrb uz nedostupnost, infrastruktura uz oronulost, zaposlenja bez stvarne perspektive, itd. Rezultat toga su ogromne društvene napukline. Onda te napuštene srednje klase za uzvrat glasaju za napuštanje upravo onih institucija koje su ih iznevjerile, čak ako to znači izdvajanje iz velikih država i unija. Pa dobijemo Brexit.
Zbog toga se i politički sustavi počinju urušavati. U Velikoj Britaniji u manje od godinu dana fašisti su a) srušili premijera, b) oslabili valutu, c) usporili gospodarstvo, d) ostavili opoziciju iza sebe u prašini. Još od 30-ih godina prošlog stoljeća ništa slično nismo doživjeli, a kamoli mogli zamisliti. U SAD-u je Trump razlomio GOP na frakcije — dok njihov Kongres ni inače ne može puno učiniti, a kamoli ga zaustaviti. Slične scene počinjemo viđati u Turskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Belgiji… da navedemo samo neke zemlje. Jednostavno je: teško da se politički sustav može održati ako se financijski, ekonomski i društveni sustavi urušavaju oko njega, zar ne?
Evo ružne istine. Posljednjih nekoliko desetljeća sve su institucije — bile to političke stranke, korporacije, vlade, itd. — mogle profitirati na tom urušavanju. Mogle su rasti na štetu srednjih klasa, i to dekonstrukcijom društvenih ugovora (“offshoring”) te inzistiranjem na najmanjem zajedničkom nazivniku (“financijalizaciji”). Ono što su stvarno radile bilo je izvlačenje vrijednosti od građana kako bi je prepustile dioničarima. Tim su procesom same sebe oslabljivale.
Primjeri su potrošačka robna marka koja se predstavlja nekim izmišljenim likom, proizvodnja svega i svačega uz najniže moguće troškove, pa bio to skoro nelegalan dječji rad u Vijetnamu ili možda u Madagaskaru iduće godine, gotovo nikakva ulaganja u dizajniranje, ljude, kreativnost… sve to samo da bi se izvuklo zadnju paru iz cjenovne konkurentnosti. Pa gdje je stvarni prosperitet u takvom ponašanju? To je samo igra koju u ovim vremenima igramo radi zadovoljavanja kompjutorskih programa što na burzama trguju udjelima investicijskih fondova.
Sve se to sada mijenja. U idućih nekoliko desetljeća klatno će otići na drugu stranu. Institucije koje najviše daju, a ne one koje najviše uzimaju, bit će te koje će napredovati. One koje stvaraju istinsku, trajnu vrijednost, stvarno bogatstvo, živote vrijedne življenja. Zašto? Zato što će steći povjerenje, predanost i divljenje upravo onih ljudi koje su njihovi konkurenti napustili.
U ovo sumorno doba urušavanja, one institucije koje istinski poboljšavaju i preobražavaju živote ljudi stvorit će nešto novo, svijetlo i trajno od ostataka jučerašnjih neostvarenih snova. A eksploatatori koji će prekopavati po ruševinama? Oni će vjerojatno zaglaviti u tami.
London, lipanj 2016.
Izvor: System Crash
S engleskog preveo: Nenad Maljković
